Diplomirala, položila stručni ispit, konačno mogu poletjeti… Motivisana, glave pune znanja, sigurna i nikada jača, željna spojiti znanje sa iskustvom i pomoći ljudima na samo svoj način, način u koji sam utkala sebe empatično, etično, humano …
Pokucala na bezbroj vrata za zaposljenje, što državnih što privatnih institucija i shvatila da uzalud kucam … Pokucala na bezbroj vrata za pomoć, da samo gledam kako to stomatologija funkcioniše u jednoj skroz drugoj dimenziji, dimenziji privatnika. Dvoja vrata se otvoriše. Jedna na dva i druga na dva i po dana. Hvala još jednom. Značilo je beskrajno. Shvatih da je to bilo to. Neće se više otvararti. Sad leti Lejla sama, sa vjerom u Boga i svoje znanje, uz materijalno odricanje roditelja za start – jer kako bih drugačije?
Predložiše mi mnogi da „otvorim na crno“. Ja doktor, ja medicinska institucija pa na crno. Čini mi se da bih popljuvala tim činom i moj fakultet i moje profesore i etiku, ma i Hipokrata, srozala moju stomatologiju na nezavidan nivo. Ono što je još gore, zarada nebi bila halal, jer mora se i državi dati njeno, na može to u mojoj glavi drugačije. Idem u to poduzetništvo po pravilima, biću hrabra pa šta Bog da. Nadah se da će moja stomatologija vrijediti i da ću opstati. Koliko sam bila hrabra, ama ludo hrabra, tek sada sam počela da shvatam.
Pitala sam se: kako preko noći ući u svijet biznisa? Nismo imali taj predmet na fakultetu. Nije samo pitanje organizacije biznisa, već i zdravstvene institucije. Kriteriji za formiranje su vrlo visoki, ulaganja ogromna, a odgovornost da ne spominjemo, ljudsko zdravlje je u pitanju. Ono je najvažnije.
Šta znači biti poduzetnik? Poduzetnik je osoba koja sama sebi obezbjeđuje radno mjesto, ne oslanjajući se pri tom niti najmanje na pomoć države, svjesna odgovornosti, nosilac odgovornosti za apsolutno sve od A do Ž, od sijalice do wc papira. Pošto plaćamo apsolutno sve i svima, postajemo osjetljivi na svoju imovinu, u očima drugih nekad previše štedljivi,… Ali to je samo sud ljudi koji nisu pokušali biti poduzetnici u ovoj našoj Bosni prkosnoj, ljudi koji nisu probali preuzeti sav teret na svoja pleća i radost uspješnih i brigu uspavanih poslovnih mjeseci. Za tržište u našoj zemlji garancije nema, teško da će je ikada i biti. Čiji rad nije kvalitetan, nema ovdje čemu da se nada. A ja još davno odlučih,neću vala iz Bosne. Neću pa kad bi padale i ćuskije. Za mene nema ništa gore od osjećaja građanina drugog reda. Istina je da moja „plomba“ ovdje u odnosu na onu“vani“ nimalo ne vrijedi i da i kao takva, opet je našem narodu skupa. Uvijek nas nešto optužuju, ali razumijem, to je zato što ne znaju koliko sve u stomatologiji košta. Jednom možda napišem spisak, šta je sve potrebno da se uradi jedna plomba. Možda tako ljudi shvate da nije u redu da cijena pramenova i masaže bude ista kao cijena jedne plombe. To je zub. Zub je organ. Zub je zdravlje. Zub nema cijenu, što na zapadu davno i shvatiše i verifikovaše. Ali ja nisam tamo …
Kod nas malo sve kasni, al’ možda zato još uvijek postoji i ćejf i merak u Bosni, zastanemo, udahnemo Bosne i po ko zna koji put shvatimo da novac nije cilj nego sredstvo.
Možda mi je najveći blam za ovoliko godina privatluka naplatiti. Kad u zemlju ne propadoh kad naplatih prvu plombu. Sreća moja pa to radi sada neko drugi. Htjela ili ne htjela priznati, ja sam prodavac usluga, zdravstvenih u ovom slučaju. Pa neka onda ta usluga bude pružena sa empatijom, humanošću, etičnošću – da nebi izgubila svoj prvobitni smisao, svoju svrhu – pomoći ČOVJEKU!
Piše: Dr.Lejla Cerić Džaferović, stomatologinja, specijalistkinja parodontologije i bolesti usta