Razvod braka je čin koji nije pohvalan, ali je ipak dozvoljen i po božjim i po ovozemaljskim zakonima. Opštedruštvene okolnosti socijalne nesigurnosti građana Bosne i Hercegovine neminovno dovode i do povećane poremećanosti u bračnim odnosima. Naravno ne želim reći da je to osnovni razlog razvoda brakova, ali da je od bitnog uticaja za tu društvenu poremećenost, to se ne može opovrgnuti.
Kada dođe do razvoda braka obično bračni partneri postavljaju par sličnih pitanja. Prvo je kako da pokrenem postupak razvoda braka, drugo je kome će dijeca pripasti ako imaju mld. djecu, treće pitanje je kolika je alimentacija i četvrto pitanje je kome šta od imovine pripada i kako podijeliti imovinu.
Pokretanje razvoda braka
Razvod braka je definisan odredbama Porodičnog zakona FBiH.
Članom 41. Porodičnog zakona je određeno da bračni partner može tražiti razvod braka ako su bračni odnosi teško i trajno poremećeni. Znači zakon ne omogućava da se brak razvede zbog pokazanog ćejfa jednog od bračnih partnera, već se pred sudom mora dokazati da su bračni odnosi trajno poremećeni, da je dalje bitisanje bračne zajednice postalo nemoguće. U praksi poremećenost bračnih odnosa podrazumjeva da bračani partneri ulaze u svakodnevne sukobe o većinu pitanja sa kojim se sureću, čija posljedica je stalne svađe ili netrpeljivost koje izazivaju prestanak komunikacije. Također u tim slučajevima prestaje i sexualna veza između bračnih partnera. Sve to mora biti trajog karaktera da bi bili razlog za razvod braka. Također prestanak bračne zajednice dužem od 6 mijeseci zbog nastale poremećenosti daje za posljedicu razvoda braka. Članom 42 Zakona je uređeno da se razvod braka može zahtijevati tužbom ili zahtjevom za sporazumni razvod braka. Ova odredba jasno definiše kako se pred nadležnim sudom pokreće zahtjev za razvod braka. Strana prvo treba odrediti nadležnost suda. Nadležan sud koji raspravlja o razvodu braka je sud na čijem području je brak zaključen. Tu poseban problem predstavlja razvod braka naše dijaspore koji se razvode u drugim zemljama. Mnogi razvodi su se desili pred sudovima stranim država i strane su bile ubjeđenje da je time njihov brak završen. Međutim kada dođu u BiH i izvade rodni list uvide da im tamo piše da brak nije razveden i da u rodnom listu piše da je udata ili oženjen. Smatram da sudovi stranih država u tim slučajevima postupaju nesavjesno. Sudovi prije razvoda braka bi trebali tražiti dokaz kada je brak zaključen i gdje. Ukoliko taj sud razvede brak, a što u praksi rade, obavezan je da o tome obavjeste naše matične urede što ne čine. Strana koja je razvele brak u dijaspori je dužna da orginalnu presudu o razvodu braka prevede na bosanski jezik, te pred nadležnim Kantonalnim sudom pokrenu postupak priznanje strane presude. Kada se prizna strana presuda onda se na temelju iste vrši upis u matične urede.
Kada se odredi nadležnost suda onda se, ukoliko bračni partneri nemaju zajedničke dijece, priprema tužba sa prijedlogom presude. U tužbi se navodi kojem sudu se šalje tužba, označe se tužitelj i tužena, nevede odredba ZPP-a kojoj se određuje nadležnost suda, obrazlože razlozi razvoda braka koji su doveli do trajne poremećenosti. Ako se ne traži izdržavanje jednog od bračnih partnera (što pod pretpostavkama da ispunjavaju uvjete imaju pravo) onda se u prijedlogu presude navodi da je brak zaključen tada i tada razveden. Brak se osim presude može i razvesti sporazumnim prijedlogom. Lično smatram i predlažem da ako se već brak mora razvesti, a nema nekih bitnijih nesporazuma, bračni partnetri koriste ovaj način jer je puno lakši, jeftiniji i efikasniji. Sporazum je sličan formi tužbe, ali se umjesto tužbe navodi sporazumni prijedlog i potpisuju ga obje strane. Velika razlika se ogleda u samom postupanju suda. Kada je u pitanju tužba tu sud zakazuje pripremno ročište, po glavno, pa donosi presudi. Kada se radi o sporazumnom razvodu tu sud zakazuje samo jedno ročište i na istom odlučuje o sporazumu. Razlika je i u sudskoj taksi jer se u tužbi plaća po 200 KM na tužbu i presudu, a u sporazumu ukupno 200 KM.
Sve naprijed navedeno se odnosi na bračne partnere koji nemaju dijece. Međutim ako partneri imaju mald. dijecu onda je situacija mnogo složenija. Prije nego se pokrene tužba mora se provesti poseban postupak koji se prema Porodičnom zakonu zove posredovanje. Posredovanje je regulasno odredbama čl. 45,46,47 i 48 Porodičnog zakona. Posredovanje podrazumjeva da se pred nadležnim centrom za socijalni rad pokrene postupak mirenja između bračnih paertnera. Također postoje i privatna lica koja su ovlaštena da vrše postupke posredovanja koji također mogu vršiti ovu vrstu poslova. Postupak mirenja znači da se sasluša i jedna i druga strana i iznesu svoji prijedlozi. U tom postupku se iznose prijedlozi u vezi starateljstva nad djecom, traženom alimentacijom, načinu viđanja odnosno odražavanja kontakta sa dijecom i dr. Ukoliko se strane dogovore to se navede u zapisniku koji potpisuju i bračni partneri. Ukoliko se strane ne dogovore u zapisniku se uzimaju izjave i jedne i druge strane. U praksi postoji da se jedna od strane ne želi odazvati postupku posredovanja. U tom slučaju se konstatuje ta činjenica i sačinjava zapisnik. Zapisnik o posredovanju je uvjet da bi se pokrenula tužba. Treba napomenuti da je prvobitni Porodični zakon zabranjivao ocu djeteta da pokrene tužbu za razvod braka za vrijeme trudnoće žene ili dok njihovo dijete ne navrši tri godine života. Kasnijim izmjenama je to ograničenje brisano. Ukoliko se u posredovanju postigne sporazum o razvodu o svim pitanjima, onda strane imaju pravo da pokrenu sporazumni prijedlog za razvod braka. U naprijed navedenom u kratkim crtama sam pokušao da dam što je mogu jasniju uputu u vezi načina pokretanja postupka razvoda braka.
Podjela bračne stečevine
Kako većina zainteresovanih strana pogrešno razvod braka poistovjećuje sa podjelom bračne stečevine, u što je moguće kraćim crtama ću pokušati da dam jasnu uputu u vezi ovog problema. Podjela bračne stečevine nema bilo kakve povezanosti sa razvodom braka. Bračna stečevina ima veze sa zaključenjem braka i uspostavljanjem bračne zajednice. Bračna stečevina je uređena odedbama člana 250 i 251 Porodičnog zakona. Prema ovom zakonu postoji bračna stečevina i posebna imovina koja nije stečena u braku. Bračna stečevina je imovina koju su bračni partneri stekli u trajanju bračne zajednice, a posebna imovina je ona imovina koju su bračni partneri unijeli u bračnu zajednicu ili koju su u toku bračne zajednice kao poseban poklon dobili. Prijašnji Zakon o bračnim odnosima je bio mnogo širi u vezi dokazivanja posebne imovine gdje se na mnogo širi način posmatrala ova vrsta imovine. Sadašnji zakon u odredbi člana 252 jasno utvrđuje da:“ (1) Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drugačije ugovorili. (2) Budući bračni partneri, odnosno bračni partneri mogu bračnim ugovorom drugačije urediti svoje odnose vezane za bračnu stečevinu. (3) Ukoliko je u zemljišne knjige kao vlasnik stečevine upisan jedan bračni partner, drugi bračni partner može zahtijevati ispravku upisa, u skladu sa Zakonom o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine.“ Znači pod bračnom stečevinom se podrazumjeva imovina podjeljena na jednake dijelove, bilo pokretna bilo nepokretana. Ovaj zakon ostavlja mogućnost da bračni partneri prije ili u toku trajanja braka zaključe bračni ili predbračni ugovor. U tom ugovoru mogu jasno definisati način podjele i vlasništva na imovini koju su stekli ili će steći u bračnoj zajednici. Ovi ugovori se zaključuju kod notara. Ono što je bitno napomenuti jeste da ukoliko postoji spor, postupak podjele bračne stečevine se pokreće tužbom u parničnom postupku, a može se pokrenuti i za vrijeme trajanja bračne zajednice ali i posle prestranka bračne zajednice. Znači trajanja bračne zajednice nije vezano za bračnu stečevinu. Treba napomenuti da se bračna stečevina može podijeliti i sporazumom ako se strane sporazume. U praksi kada dođe do sporenja, strane obično pokušavaju da dokažu da su imali veći doprinos nego druga strana. Obično su to muževi koji rade, a žene nezaposlene ili žene kojim je neko od njene rodbine pomogao i izgradnji određene nekretnine ili kupovine pokretne stvari. Odmah ću reći da bez obzira da li žena radi ili ne ili muž radi ili ne, da li je muž uzeo kredit ili žena, da li je neko od rodbine pomagao ili ne, nema nekog bitnijeg uticaja za utvrđivanje bračne stečevine. Također za utvrđivanje bračne stečevine od uticaja nije ni ko je staratelj dijeci, jer se to riješava u brakorazvodnoj parnici koja nesmije rješavati pravo na imovinu. Jedino ukoliko jedna od strana uspije dokazati da je u toku braka njemu ili njoj direktno neko poklonio imovinu ili da je imovinu kupio iz ušteđevine koju je unio u brak, tada se može iz bračne stečevine izdvojiti posebna imovina u korist tog partnera. Iz prakse govorim da su ovo jako dugi i kompleksni postupci koji stranke jako iscrpe, a naravno dodatno poremete odnose koji mogu imati ozbiljne posljedice za odgoj mld. dijece. Predlažem i savjetujem da se strane ukoliko je to moguće dogovore prije nego angažuju advokate, jer kada dođe do sporenja to je nešto što traje dugo i na kraju se opet postupi po zakonu u većini slučajeva podjelom po ½. Naravno neki bračni partneri smatraju da ako su upisani sa dijelom 1/1 u zemljišne knjige ili ako je auto upisano na njegovo ili njeno ime da je to njegova ili njena imovina. Upis vlasništva u bračnoj stečevini ne daje bilo kakvo više pravo toj strani, jer pravo suvlasništva na bračnoj stečevini se podrazumjeva. (non enim intellexerunt).
Nadam se da sam ovim tekstom bar malo pojasnio ove institute, mada bih volio da se što je moguće manje koriste, ali zlu netrebalo!!
poduzetnice.ba