KOLUMNA: IZ DNEVNIKA JEDNE COACHING KLIJENTICE
If you want to change your personal reality, change your personality.
Pisala bih odmah o današnjoj sesiji i šta sam novo naučila, što ću i učiniti, ali prvo želim da popričamo malo o jazu (ili razlikama) između generacija. Najbolje je to vidljivo u načinu razmišljanja nas i naših roditelja.
Volim da imam otvorenu komunikaciju sa mamom, iako sam pretpostavila kakvu će reakciju imati na spomen life coachinga, imala sam potrebu da joj kažem. Dobila sam odgovor kakav sam i očekivala – gubljenje vremena, zašto se time baviš itd itd… “Pričaj sa mnom, zašto ti treba neko drugi da bi stekla samopouzdanje?”, Ali mama ljudi se educiraju za to. “Ma vas samo treba dobro nalupati, kakav crni life coach, sama sebi pomozi. Ne razumijem, lijepa, zgodna, zašto nemas samopouzdanje?” “Kako sam ja sebi sama uvijek pomagala, možes i ti. Sad samo izmišljate neke gluposti.”
I onda se pokaješ sto si išta i ispričao. “Ali mama vjeruješ li u energiju?”. “ Vjerujem u to, ali to sve ostalo su budalaštine.” ”Šta misliš mama, odakle dolazi energija, jel’ iz glave, iz stomaka? Ili je nešto sasvim treće u pitanju? Znam da moram mijenjati svoja uvjerenja, da bih promijenila energiju?”
Bezuspješno… Nisam je ubjedila. I dalje me preko oka gleda kad joj coaching sesiju spomenem. Ne osuđujem, razumijem je. To je nešto sasvim novo za generacije naših roditelja, nisu navikli na to. Oni o tome uopće nisu ni razgovarali. Asocijacija na mentalno zdravlje je ludnica; a daleko je sve od toga. Naravno uvijek ima primjera starijih ljudi koji su osviješteni. Držite mi fige da joj uspijem pokazati šta znači promjena mindseta. A znam da hoću.
Da se mi vratimo na današnju sesiju. “S. jesi li zadovoljna svojim životom?” “Hmm, pa jesam. Dala bih neku sedmicu”? “Jesi li sigurna?” “Haj dobro, može neka prolazna ocjena”.
“Šta ti treba da se osjećas sretnijom? Partner, više novca, diploma?” “Da, sve to”
Hmm…
“Kako ti je na poslu? Jesi li zadovoljna?” Stidno sam je pogledala. “Pa dobro je, navikla sam se.”
“S. želim da se na tom poslu daš kao da radiš posao koji baš voliš. Da se jako trudiš. Jer je to izraz ljubavi prema sebi, svidjat ćeš se sama sebi više. Želim idući put neko kad te pita: gdje radiš, odgovoriš ponosno tu i tu.”
“Nikad se nemoj stidjeti posla kojeg radiš i uvijek na tom poslu daj 100% sebe.”
“Vježbaj i pred ogledalom: ponosno reci ja sam ta i ta, radim taj i taj posao. To je častan posao. Ti biraš da li ćeš uživati ili češ se mučiti i snebivati.”
“Zašto se krijes, stidiš sebe? Vidim i na fotografijama, sva se skupiš? Pusti tu energiju iz sebe, pokaži slobodno ko je S.? Pusti emocije, ne analiziraj previše, ne razmišljaj o drugima. Samo otpusti i prepusti se životu.”
Jos uvijek procesiram sve sa sesije, vraćam se unazad. Da, čitav zivot se skrivam, bojim se pokazati ko sam. Prvo sebi, pa onda drugima. Sputavam sve sto je u meni prevelikim analiziranjem, bojim se pogriješiti.
Nedavno sam pročitala članak o predivnom načinu odgoja djece – otac je svaki dan pitao svoju djecu šta su pogrešno uradili taj dan? I onda im govorio svaka čast na greškama, sada znate bolje.
Uvijek sam se trudila biti savršena, raditi sve po PS-u. Najžalosnije, kada se trudite da ne pogriješite, tad baš griješite. Ljudi moji umorite se… Nemojte se nikad truditi biti SAVRŠENI, mi smo samo savršeno nesavršena bića.
Do sljedećeg pisanja budite mi sretni i volite sebe. Mazite se, pazite se. Ne zaboravite – SVIJET JE NAŠE OGLEDALO.
(nastaviće se)
Piše: S.B.
PODUZETNICE.BA
