USPJEŠNA PRIČA BH PODUZETNICE JASMINE ČUŠIĆ IZ MOSTARA, OBJAVLJENA NA KOSOVU U KNJIZI WOMEN BOOK NA BOSANSKOM I ENGLESKOM JEZIKU
Piše: Jasmina Čušić
Rođena sam 06.02.1987. godine u Čapljini. Dijete ratne generacije koje je kao i svi mog godišta, i mlađi od mene, propustilo ljepote djetinjstva i radosnog odrastanja. Djetinjstvo sam provela u izbjeglištvu, sve do 2001. godine kada se moja porodica vratila na svoje ognjište, u malo selo pored Čapljine.
Moja porodica se već generacijama unazad bavila poljoprivredom, te je ljubav prema prirodi i procesima uzgoja u meni probuđena već od samog djetinjstva. Srednju školu, Pedagošku gimnaziju sam završila u Mostaru 2005. godine, nakon toga upisujem studij Engleskog jezika i književnosti. Diplomirala sam 2009. godine i tada krećem u potragu za poslom, za svojim dijelom neba, i istovremeno zasnivam porodicu. Od četiri posla koje sam radila, niti jedan nije bio u vezi sa mojom strukom. Radila sam kao recepcionerka, čistačica, kuharica i prodavačica. Godinama bez zdravstvenog osiguranja, bez slobodnog dana, ponekad i bez plate. I jednostavno u jednom momentu sam odlučila da ne želim da idem više tim putem, da hoću da stvorim nešto od sebe i od svog života i tu kreće priča o „Eko Jasmini“. Moja prvobitna ideja je bila da se s mužem i djecom preselim u Nevesinje, i da tu krenemo sa uzgojem stoke te organski proizvedenog povrća i voća. Moji roditelji su već imali razvijenu poljoprivredu, na najbolji mogući način, tako da smo spojili ta dva mjesta, te dvije lokacije, Višići i Nevesinje. Višići, malo mjesto sa odličnom klimom, kvalitetnom zemljom, i nepresušnim izvorima čiste i pitke vode, pogodno za uzgoj čitave lepeze različitih vrsta povrća i voća. Nevesinje, planinsko područje, proglašeno zračnom banjom, bez industrije, pogodno za dosta kultura koje samo na tom mjestu mogu da daju ono najbolje od sebe. Uvijek spomenem anegdotu moga rahmetli dede koji je na pitanje komšinice, zašto nas tjera da učimo i da završavamo škole (imao je puno unučadi, a škola je uvijek bila na prvom mjestu) i ko će da radi toliku zemlju koju je on tada imao, on je rekao: „Pametnije će da kopaju.“ To me nekako prati od samog početka, tako da sam u svakom segmentu posla pokušavala da razmišljam korak unaprijed.
Od samog početka sam imala veliku podršku mog muža koji je shvatio potencijal cijele ideje, i davao mi vjetar u leđa kada sam bila neodlučna. Sve proizvode smo počeli prodavati prego društvenih mreža, prvenstvenio preko Facebooka. Napravila sam svoju grupu koja je za nekoliko dana prikupila više hiljada članova. Prve tri godine smo radili na principu dostave. Dolazili smo u Mostar tri puta sedmično, imali smo svoje mjesto za preuzimanje, i ljudi su se već nakon kratkog vremena navikli na to da nas nađu na tom našem mjestu. Prepoznali su kvalitet, i sa svakim danom potražnja za našim proizvodima je rasla. I tu kreće priča sa stranim investitorima. Pročulo se o našoj ideji i posebnim načinima poslovanja, te su počeli da ulažu u našu ideju, u proširivanje tog posla koji je i sada na zavidnom nivou, ali ja još nisam ni blizu onoga što želim da postignem. Prvo smo krenuli sa izgradnjom malog voćnjaka koji se prostire na 10 duluma, te se sastoji od više različitih sorti jabuke, kruške i šljive. Taj voćnjak smo posadili na zemlji koju je moj svekar, inače rođen u Nevesinju, dobio u nasljedstvo. Zatim smo kupili komad zemlje u Nevesinju, nebrušeni dijamant okružen borovinom te smo krenuli sa osposobljavanjem zemljišta i izgradnjom najvećeg voćnjaka te vrste na ovim područjima. U vlasništvu firme imamo Bosance u dijaspori, Amerikance, Hrvate, i prava smo multinacionalna ekipa, te svako od nas ima svoju ulogu u poslu. Osim finansijske podrške, svako od njih nas savjetuje i pomaže nam u različitim sferama poslovanja. Voćnjak u Nevesinju, odnosno sadnju voćki, smo završili ove godine, i tu smo posadili 2500 voćki, od kojih najviše višnje, te nešto manje trešnje i šljive. Sva slobodna zemlja, između i oko voćaka je iskorištena za nasade krompira i luka, poznatih planinskih kultura. Odvažila sam se da tu po prvi put posadim i batat, tropsku biljku, koja je veoma tražena na našim područjima. Sa velikom potražnjom javila se i potreba za kooperantima. Na moju sreću uz sebe sam imala ljude od povjerenja, porodicu i prijatelje kojima sam mogla da vjerujem, i da ih uključim u cijelu ideju. Trenutno je to mreža od 35 ljudi, to je devet porodica koje žive isključivo od poljoprivrede. Prate moj rad, poštuju pravila poslovanja i pomažu nam u rastu i razvoju. Moja kooperantska mreža prkosi svim ovim teško ispolitiziranim idejama, nacionalizmu. Ima nas tu muslimana, kršćana i pravoslavaca. Mi smo firma sa velikim brojem slobodnih dana u godini jer poštujemo i slavimo sve praznike. Bajrami, Božići, Slave, rođenja i rođendane, sve slavimo. Na to sam posebno ponosna, što mogu da kažem da imam iza sebe ljude koji na gledaju na svijet kroz naočale nacionalizma i pripadnosti nekoj religiji.
Svakog dana rastemo, razvijamo se, pametniji smo i jači. U oktobru 2018. godine smo otvorili našu prvu prodavnicu u Mostaru. Ta naša prodavnica je za nepunih godinu dana postala u gradu simbol zdrave i ukusne hrane, omiljeno mjesto susreta, te zabavno mjesto za dječicu koja dolaze u pratnji svojih roditelja. Mnogo puta su mi ljudi rekli pri ulasku u prodavnicu da ih jednostavno zapuhne to šarenilo mirisa, od voća i povrća, da jednostavno ne znaš šta bi prvo uzeo. Trudim se od samog početka da ubacujem nove kluture, da sadim ono što niko nije sadio niti želi da sadi. Slušam svoje kupce, ima tu jako puno dobrih ideja i savjeta. Meni najdraža stvar u svemu ovome je kada mi u prodavnicu uđe mlada mama i počinje dohranu svoje bebe sa mojim povrćem i voćem. Ponosna sam na to, a s druge strane osjećam ogromnu količinu odgovornosti i trudim se da ne iznevjerim njihovo povjerenje. I sama sam majka dva dječaka, znam vrlo dobro kako je osjećati strah zbog hrane koju pripremamo ne samo svojoj djeci već i ukućanima. Svi smo svjedoci ogromnog porasta oboljenja od malignih i drugih teških bolesti, a hrana je jako bitan dio svega toga. Zaista je vrijeme kada svi treba da obrate pažnju na to šta konzumiraju. Sretna sam što imam priliku da mogu bar na neki način da se borim protiv toga. Ideja ovog svega nije samo biznis, financijska dobit, ugled u društvu, i sve ostalo što dolazi sa razvijenom i stabilnom firmom, već i mogućnost, prilika, da napravim neku promjenu, da poboljšam nečiju kvalitetu života. Možda je i to jedna od stvari koja razvija ovu ideju, iskrena željda da napraviš nešto dobro. Rast je neizbježan. Trenutno tražimo objekat koji će služiti kao skladište i dio prerađivačkog pogona. Poslije toga planiramo kupiti još zemlje u Višićima te krenuti u izgradnju plastenika koji će koristiti solarnu energiju za navodnjavanje, te zagrijavanje u zimskim danima. To je samo dio svega onoga što planiramo da uradimo u godinama ispred nas. Otvaranje nove firme, i umrežavanje sa novim investitorima će da stvori još puno prilika za rast i razvoj kako firme, tako i mene kao žene u biznisu, u patrijarhalnom društvu države koja se tek razvija. I strane investicijske kuće su prepoznale naš kvalitet pa smo već završili jedan projekt sa USAID-om i sada krećemo u novi.
Spremni smo na izazove koji se nalaze ispred nas, i na svaku prepreku gledamo kao na dodatnu stepenicu ka cilju.
„Eko Jasmina“ je jedna dugoročna ideja, nastala iz želje i potrebe za egzistencijom, iskrena i kvalitetna, i to je najbolji recept za dostizanje zavidnih visina u svijetu biznisa i društva. Dovoljno je samo da „pametno kopamo“.
PODUZETNICE.BA