KOLUMNA: IZ DNEVNIKA JEDNE COACHING KLIJENTICE
If you want to change your personal reality, change your personality.
Iskreno, kad sam tek počela sa sesijama i uopšte sa pričom o life coachingu, nisam baš vjerovala da ću se uspjeti promijeniti. Bila sam toliko psihički na dnu, a sa strane kad bi neko posmatrao: imam sve, zdrava sam, po nekim društvenim normama trebam biti zahvalna na svemu. I jesam. Ali sam se osjećala bezvrijedno. Mislila sam nema mi pomoći.
Momenat kad sam se odlucila da potrazim pomoć je jedan od mnogih u nizu razgovora za posao, poprilično dobra prilika za napredovanje. Takav sam stav imala, tako sam razgovarala, iskreno kao najbezvrijednije biće na svijetu. Kada su me pitali kakvu platu očekujem, takav sam mizeran iznos rekla, toliko nepoštovanje sebe i svojih kvaliteta. Onda sam sjela i rekla sebi, S. ovo više ovako ne ide. Dosta mi je da se ovako osjećam, dosta mi je da sebe ne vrijednujem, da se omalovažavam. Umorna sam od uloge žrtve. Želim promjenu. Trebam promjenu. Moja duša vapi za promjenom.
Ima već ima nekoliko mjeseci odkako smo krenule sa sesijama. Teško sam se otvarala. Teško iznosila svoje emocije. Još uvijek je teško jer se zaista najteže suočiti sa sobom, priznati sebi neke stvari koje sam dugo godina svjesno ili nesvjesno potiskivala i gurala pod tepih. Teško je to izgovoriti na glas, pričati o tome, reći nekom drugom. Mislila sam nema mi pomoći. Gubimo vrijeme. Očekivala sam da će i moj life coach odustati. Ali nije.. Dva mjeseca kasnije i već osjećam promjenu u sebi. Jeste bejbi promjena. Ali je osjećam. Iako se još uvijek nisam otvorila u potpunosti… I moj coach to zna, ali ne odustaje od mene.
Cijeli život sam se sklanjala u stranu, nikad se nisam znala (nisam ni pokušavala) izboriti se za sebe. Bila sam, moram to priznati, kukavica. Evo ti sve, uzmi sve, samo me ne diraj. Bojala sam se suočiti sa ljudima, reći u lice JA TO MISLIM! Bojala sam se tog pogleda, nakon sto ne uradiš ono što drugi žele od tebe. Uvijek mi je bila lakša opcija da gazim sebe, svoje potrebe, želje, nego da se ja suprostavim i zahtjevam svoja prava, zahtjevam POŠTOVANJE. Nekad sam znala i pobjeći. Prestati raditi na tom mjestu, povući se, samo nemoj da se ja moram svađati i BORITI ZA SEBE. Tako kukavički, a znam u dubini sebe da nisam takva. Nisam kukavica, ali me tako opterećivalo tuđe mišljenje. Posebno ukoliko je kolektiv u pitanju. JA DA BUDEM SAMA, A SVI PROTIV MENE. Bolje S. bježi. Tako da se često dešavalo da iako nisam lijena osoba, okej mi je na tom poslu, nije mi problem raditi 24h. Ali dam otkaz jer je kolektiv protiv mene. Tek sad vidim koliko je to djetinjasto i kukavički. Zelim izgraditi osobu koja je borac, koja koliko god bude teško, ostaje i bori se za sebe.
Sad o mojoj promjeni. Rekla sam da počinjem bejbi koracima, cijeniti sebe, svoju ličnost, potrebe. Desila se situacija da kolegica na poslu traži nešto što ugrožava moja prava, mene. Inače S. bi prešutila, pristala na sve samo da se ne svađa i da u njenim očima budem dobra kolegica. Onda se zapitam, okej S. želiš li se dopastii sebi ili njoj? Ukoliko na to pristaneš nećeš se sebi svidjeti, već ćes samo još više tabanati putem nezadovoljstva i manjka samopuzdanja. Uradi ono što ćE TEBE UčINITI PONOSNOM NA SEBE. I ispravim se, iskažem nezadovoljstvo, ukažem na svoja prava. I budem ponosna na sebe i spremna na bilo kakve posljedice, pa i da izgubim posao. A znam da neću. Ukoliko treba i to, ali dostojanstvo i samopoštovanje na PRVOM MJESTU. Moja promjena. Bejbi koracima do totalne transformacije mene. Idemo dalje… PONOSNA SAM NA SEBE!
Nastaviće se…
Piše: S.B.
PODUZETNICE.BA
