KOLUMNA: IZ DNEVNIKA JEDNE COACHING KLIJENTICE
If you want to change your personal reality, change your personality.
Dostojanstvo je u konačnici jedino što čini čovjeka čovjekom. Sve možeš izgubiti, ali to ne. Ukoliko izgubiš S. dostojanstvo, onda nisi čovjek već krpa.
Uhhh…
Koliko sam puta pregazila sebe da bih udovoljila drugom, iz ljubavi. Koliko puta sam zapostavila najvažniju ljubav, ljubav prema sebi. U tim momentima kad sam udovoljavala drugima, osjećala sam ogromnu grižnju savjest jer sam zapostavljala sebe. I šta sam na kraju dobijala?! Nepoštovanje! U trenucima kad sam pokazala nepoštovanje prema sebi, učila sam druge ljude da me, zaboga, ni oni ne trebaju poštovati. Nisam toga bila svjesna, ali: zašto bi mene neko poštovao, ako ja samu sebe ne poštujem?
Dosta sam razmišljala o tome sta je u suštini dobar čovjek? Mislila sam da je definicija dobrog čovjeka neko ko udovoljava drugome, a sebe stavlja na posljednje mjesto. Razmišljam: kako osoba koja udovoljava drugima, a sebi ne, isfrustrirana samim tim, može uopće biti dobra osoba? Ta osoba nije dobra prema sebi, automatski nije iskoristila svoj puni potencijal, nije postala najbolja verzija sebe. Nezadovoljna svojim životom, postaje zavidna, ljubomorna, toksična.
Sad mislim da: dobra osoba je neko ko prije svega voli sebe, poštuje sebe, fokusira se na svoj život i svoja postignuća. Zadovoljna je sobom i svojim životom, voli ljude, sretna je i širi pozitivnu energiju. U suštini dobra osoba se ne bavi drugim ljudima, ne poredi se, osviještena je da svi imamo neku svoju svrhu na ovom svijetu; ukoliko joj neko zatraži pomoć voljna ju je pružiti, ali sve dokle to ne ugrožava njen mir. Dobra osoba je neko ko svojim životom motiviše druge, ne sputava nikoga, već draga srca govori “Uspjela sam ja, mozeš i ti…”.
Danas sam željela da pričamo o temi mojih ljubavnih odnosa, te podijelila sa svojim life coachom konkretan slučaj u vezi bivšeg momka. Ne bih detaljisala, ali bojala sam se komentara mog life coacha, mada: slutila sam da će mi reći – ćim te nešto tišti, nije to to. Znaš u dubini sebe odgovor, ali ne želis da vjeruješ. Traziš ljude koji ce ti reći ono sto želis čuti, a tvoja duša ti govori S. ne, ne… Čula sam nedavno super savjet za ljubavne odnose “Ukoliko si zbunjena, dobijaš mix signale. Bježi. Kad je muškarac istinski zainteresovan, to ćes znati. Nećeš se imati kad ispitivati, jer će ti svaki dan dokazivati svojim ponašanjem da je tvoj.”
Ranije nikad nisam bivala opterećena svojim ljubavnim vezama, ali kako postajem starija sve me više strah samoće. Malo me i okolina pristiće da previše biram. Posebno kad vratim film, željela sam promjenu u sebi, krivila sam sebe jer mi ljubavne veze ne uspijevaju, počela slušati mišljenja drugih. Pa idu komentari “što si mu to napisala?”, “Zašto si to pobogu rekla?”, “S., to se tako ne radi”, “Pretjeruješ”. Nesigurna sama po sebi, nesigurna u svoje mišljenje, razmišljanje, postanem zbunjena. U jednom momentu ne znam više ni ko sam, ni sta je ispravno, ni koji su moji principi. U suštini čitav život radim sve ispravno, ništa se nije dogodilo. Okrenem sve za 365 stepeni, toliko sam lutala samo da bi se desila neka promjena i došla u situaciju da više ni sama ne znam ko sam. Dozvolila sam da ljudi upravljaju mojim životom, stavovima, mišljenjem. Desilo se…
Dozvoliš odjednom da neko manipuliše tobom, da te ubjeđuje da to tako treba. Dozvoliš ljudima da ti bez ikakvog traženja savjeta, savjete daju i nameću svoje mišljenje, jer zaboga oni bolje znaju. S. ti nemaš pojma sta je život, sve što ti misliš je pogrešno. (moje ranije stečeno uvjerenje)
Kako sam počela sa coaching sesijama, tek sad osvješćujem sebe, koliko sam preopterećena mišljenjem drugih ljudi. Kolike mi je to kočnice u životu stvorilo. Zaglavilo me negdje.
Ali kako vrijeme prolazi, od sesije do sesije, osjećam promjenu. Desi se neka situacija, pa čak i kad mislim da nisam se predstavila kako želim, okrenem sebi u glavi na zezanciju i prestanem misliti o tome. JER JE NEBITNO. Šta me briga sta će neko nebitan u mom životu pomislit o meni. Zaista osjećam promjenu; prije bih se time zamarala satima, najcrnje moje misli “Eto S. opet si ispala bezveze, dosadna, smiješna.” Sada mi je jednostavno nebitno, svako ima pravo da misli šta želi. Pa neka misli… KOGA BRIGA?
Iduću promjenu koju želim osjetiti u sebi, je momenat u kojem ću reći JASNO I GLASNO, JA TAKO MISLIM, JA TO ŽELIM, OVO JE MOJ STAV, MOJ PRINCIP, MOJE VIĐENJE, MOJA PERCEPCIJA SVIJETA. Ne zanima me šta ko misli, TO JE MOJE MIŠLJENJE, čak i ako pogrešno mislim, ja sam pogriješila. Prihvatam odgovornost, ali to ću uraditi JER JA TAKO ŽELIM. Ne prijateljica, ne roditelji, ne sestre, ne life coach, ne prijatelji, ne momak; jer JA MISLIM, JA ŽELIM, JA ĆU URADITI SVE STO JA ŽELIM. Kad jednom dođem do tog levela, a znam da hoću. Radiću na tome jer TO JE STAV koji želim. Tek tad ću se osjećati zrelo i dostojanstveno i neću dozvoljavati da me neko tretira kao krpu, jer znam da ću svoja vidjenja, stavove, uvjerenja, smatrati vrijednim jer predstavljaju mene, TO JE MOJA LIČNOST, MOJE SEBSTVO KOJE NE TREBAM NIKOM DATI U RUKE. Osjetiti ću jednom da samo ja upravljam kormilom svog života. Znam da hoće…
Nastavice se…
Piše: S.B.
PODUZETNICE.BA
