Cijeli život učimo, svaki dan je jedna (ili barem jedna) nova lekcija. Dan za odmor od novih saznanja ne postoji, barem ne za one koji žele ići naprijed. I svaki taj dan ispunjen je nekim emocijama. Emocije dobro pamtimo. Dešava se da se mnogih detalja koji su obilježili neke dane uopće ne sjećamo, ali itekako pamtimo kakve su emocije ostavili u nama. Pamtimo osjećaje neugode ili ljepote…
Kako je moguće da neki ljudi toliko toga nauče, a neki jednostavno ne. Da li to znači da je ovim drugim sudbina manje naklonjena.
Naravno da ne!
Svima je isto dato. Šanse su jednako raspoređene. Ali ljudi ih različito vide. Najviše uči onaj ko je za učenje otvoren i ko nikad svoju glavu neće sagnuti pod teretom spoznaje, ma koliko teško da je…
Jedna od lekcija koju nije lako savladati je ljutnja! Ili kako nadrasti osjećaj ljutnje, kako ga pretvoriti u dobru emociju koja će konstruktivno djelovati i na osobu koja je ljuta i na objekt ljutnje.
Svakodnevno se suočavamo sa ljudima koji nisu u stanju kontrolisati svoju emociju, koji su eksplozivni, brzo planu i još brže sagore… Sa druge strane vidite ljude za koje znate da se jako ljute, ali da odlično kontrolišu svoja osjećanja i ne pokazuju ljutnju koja ih unutra prži. Samo ih oči odaju…
Kome biste od ove dvije skupine dali prednost? Kome je lakše ili kome je teže? Da li je bolje biti među onima koji sprže sve oko sebe ili među onima koji sprže sebe…?
Ja ne bih ni u jednu od ove dvije grupe upala, niti jednu ne bih podržala.
Najispravnije je ne ljutiti se, nikako. I to se može postići. Kako? Krenućemo od početka?
Da bismo kanalisali svoje emocije najprije moramo dobro istražiti sebe, zaviriti u vlastitu nutrinu i istražiti svjetove koji se tamo kriju. Saznati šta je to što nas pokreće, motiviše, inspiriše, rastužuje, usrećuje, ljuti… Da sve mi to nosimo u sebi. Izvana dolaze samo katalizatori koji će eventualno pokrenuti ili ubrzati neke procese, ali samo ako im mi to dozvolimo.
Ne pričam bajke, puno radim na sebi. Nemam vremena za televizor, ne čitam crne hronike niti žutu štampu, ne surfam po internetu, svoje vrijeme koristim da bih upoznala osobu koja se zove imenom mojim, da bih upoznala sebe. I što više istražujem, sve se više radujem čudima koje otkrivam. Toliko mi je toga dato. Toliko talenta potisnutog trudom da budem ono što nisam ili ono što drugi očekuju od mene, a ne ono što uistinu u sebi nosim.
Saznavanjem i napredovanjem, polako počinju procesi promjena, kojih i niste svjesni, jer se za vas ništa posebno ne dešava. Vama je sve lakše nego ikada, vi samo živite svoj san.
Šta vas onda može naljutiti? Činjenica da drugima to ne ide od ruke – sigurno ne. Vi to razumijete, ionako ste i sami više od pola svog života bili poput njih. Šta god da urade, ne čudite se, radili ste i gore greške. Sad se sve te greške zovu imenom vašim.
Kako se ljutiti na djete, kad ono samo odrasta?
Jučer sam bila u SCC-u i na putu prema mesdžidu sretnem ženu koja za ruku vuče sedmogodišnjaka i kroz stisnute mu zube prijeti da će ga razbiti o pod. Meni bi žao i djeteta i takve majke. Ili nemajke. Ta dijete je dijete. Odrasti će. Ali kako i sa kakvim posljedicama duboko usađenim u svojoj svijesti. Sa kakvim frustracijama i potisnutim strahovima. Kako će i da li će moći kontrolisati ili kanalisati vlastitu emociju.
Šta postižemo ako sputavamo dijete? Ako sputavamo dječije nestašluke? Ako ne dozvoljavamo dječijoj mašti i kreativnosti da se «raspojasa» ? Šta očekujemo u konačnici da se desi… ?
Puno je pitanja koje postavljam, samo da bih te navela da shvatiš, da sve svoje ljutnje u sebi nosiš i da ih odatle možeš izbaciti, samo ako ih uspiješ pronaći. A ta potraga itekako može da potraje i itekako može da zaboli…
Vrijedi se potruditi, odluka je na tebi!
Adisa Tufo
