Eksproprijacija kao pravni pojam je veoma zastupljena u postupcima rješavanja imovinsko pravnih odnosa na području BiH. Eksproprijacija u BiH je poznata još od 1946.g. kada je donesen prvi Zakon o eksproprijaciji bivše Federativne Republike Jugoslavije. Taj zakon je bio nepravičan, i može se smatrati da se radilo o represivnim mjerama, a nekretnine koje su oduzete po tom zakonu će vjerovatmo biti predmetom restitucije u budućem zakonu ukoliko bude usvojen. 1974.g. u SR BiH je donesen novi Zakon o eksproprijaciji, a koji je bitno povezan sa Ustavom SFRJ iz 1974.g. Ovaj zakon je bitan iz razloga što se prvi put nakon donošenja novog Ustava koristi termin „pravična naknada“. Pod pravičnom naknadom se podrazumijeva da se za nekretnine nad kojim je izvršena eksproprijacija – zakonsko izuzimanje, plati pravična naknada koja se ogleda u visini tržišne vrijednosti nekretnine. Naravno, u zavisnosti o kojoj vrsti nekretnine se radi zakon je predvidio i posebnu vrstu naknade. Npr. ukoliko je izuzimano zemljište pod voćnjakom propisana je posebna metoda procjene, ako je poljoprivredno onda je druga metoda, ako su građevine to je treća metoda itd.
U FBiH novi Zakon o eksproprijaciji je donesen 2007.g. i doživio je određene izmjene. Ono što je bit ovog zakona jeste da se striktno poštuje načelo tržišne naknade, i mogu slobodno reći da je ovo jedna od korektnijih zakonskih propisa, s obzirom da je na jasan i decidan način propisao kako tok ekspropriacionog postupka, tako i druge bitne elemente ovog procesa. U ovom radu se neću baviti postupkom eksproprijacije, uslovima za eksproprijaciju nekretnina i sl., ali ću se baviti jednom posebnom vrstom eksproprijacije koja je propisana a to je „nepotpuna eksproprijacija“. Ako je ovo nepotpuna onda je jasno da postoji i neka potpuna eksproprijacija. Nepotpuna eksproprijacija je definisana u odredbi člana 8. stav 1 ovog Zakona kojim je određeno da se eksproprijacijom može uspostaviti služnost na zemljištu i zgradi kao i zakup nad zemljištem na određeno vrijeme. Ovu exproprijaciju želim obraditi iz jednog razloga a to je što se već duže vrijeme bavim problematikom dalekovoda u BiH. Prvi put kad sam počeo da razmišljam o ovoj temi bio sam ubijeđen da su dalekovodi građeni shodno relevantnoj građevinsko- tehničkoj dokumentaciji i bio sam ubijeđen da su riješeni imovinsko pravni odnosi. Međutim kad sam obavio razgovor sa vlasnicima parcela ustanovio sam da su dalekovodi sagrađeni davnih osamdesetih godina, a da se pri tome nisu vodili bilo kakvi imovinsko-pravni postupci. Onda sam se počeo baviti pravnim osnovom ovih potraživanja i naravno taj pravni osnov sam našao upravo u odredbama Zakona o eksproprijaciji. U praksi kada govorimo o služnostima, odmah pomislimo na Zakon o stvarnim pravima koji je propisao šta je služnost i kako se uspostavlja. Tačno je da je u odredbi člana 210. Zakona o stvarnim pravima predviđena mogućnost uspostavljanja prava služnosti uslijed postavljanja elektroenergetske, plinske, vodovodne ili druge infrastrukture. Ali to pravo služnosti se ne uspostavlja u korist javnih preduzeća već se uspostavlja u korist povlasnog dobra a na uštrb poslužnog dobra u vlasništvu fizičkih lica ili građansko-pravnih lica u zavisnosti od date situacije. Ako raspravljamo o ovoj vrsti služnosti kao što su dalekovodi, tada ćemo zaključiti da se takve vrste služnosti može uspostaviti isključivo u korist javnih preduzeća-vlasnika takve infrastrukture. Ako želimo da riješimo imovinsko-pravne odnose radi izgradnje dalekovoda, tada je javno preduzeće nakon što je utvrdilo opći interes dužno da pokrene postupak eksproprijacije kod nadležne općinske službe. Ta vrsta eksproprijacije kao što smo naprijed naveli se nazva nepotpuna eksproprijacija. U članu 6. stav 2 Zakona je navedeno da se izuzetno eksproprijacijom može ustanoviti služnost u korist građana radi postavljanja vodovodnih i kanalizacionih cijevi, električnih ili telefonskih kablova, gasovoda i drugim slučajevima određenim zakonom. Iz ove odredbe se vidi da se pravo služnosti u korist fizičkih lica može uspostaviti eksproprijacijom ako se traži za naprijed navedene svrhe. Kada govorimo o samom postupku eksproprijacije, prema zakonu postupak je identičan da li se radilo o potpunoj ili nepotpunoj eksproprijaciji. U ovom radu se nećemo baviti samim postupkom s obzirom da mi to nije trenutno predmet interesovanja u odnosu na stvarnu društvenu potrebu koju sam naveo. Mi ovdje imamo situaciju da su dalekovodi izgrađeni i da postupak eksproprijacije nije proveden. Prema relevantnoj postojećoj sudskoj praksi a posebno stavu Vrhovnog suda FBiH, u takvim slučajevima se radi o tzv. faktičkoj eksproprijaciji. Faktička eksproprijacija je ona vrsta eksproprijacije gdje je korisnik u biti eksproprisao zemljište a da pri tome nije vodio ekspropriacioni postupak. Pod činom eksproprijacije se podrazumijeva da je korisnik izgradio određenu infrastrukturu i nju koristi u punom kapacitetu. Upravo ova vrsta eksproprijacije je od strane nadležnih elektropriovreda izvršena izgradnjom dalekovoda. Postavlja se pitanje: „Kakva prava pripadaju vlasnicima zemljišta na kojima su sagrađeni dalekovodi?
U članu 56. Zakona o eksproprijaciji je navedeno da u slučaju ustanovljavanja služnosti nakanda se određuje u iznosu za koji se uslijed ustanovljene služnosti umanjuje tržišna vrijednost nekretnine kao i pravo na štetu. Znači vlasnik zemljišta ima pravo da traži da mu se nadoknadi šteta po dva osnova. Jedna je po osnovu umanjenja po osnovu tržišne vrijednosti nekretnina zbog izgradnje dalekovoda, a druga po osnovu štete koja mu je nanesena izgradnjom tog dalekovoda. Ova prva vrsta štete će se utvrditi vještačenjima na principu da vještaci utvrde prvo tržišnu vrijednost a onda da utvrde u kom procentu je umanjena vrijednost zemljišta izgradnjom dalekovoda. Ova druga vrsta štete je šteta zbog izmakle dobiti. To znači da od dana pokretanja tužbi vlasnicima zemljišta pripada i nakanda po osnovu izmakle dobiti radi nemogućnosti korištenja ovog dijela zemljišta za djelatnosti koje bi vlasnik zemljišta mogao obavljati. Ako smo rekli da se radi o faktičkoj eksproprijaciji onda vlasnicima zemljišta ne preostaje ništa drugo nego da traže da im se po osnovu faktičke eksproprijacije izvrši naknada štete koju su pretrpjeli shodno citiranoj zakonskoj odredbi. Bitno je napomenuti da pravo na naknadu štete po osnovu faktičke exproprijacije ne zastarjeva.
Iz ovog sažetog izlaganja možemo izvesti zaključak da je nepotpuna eksproprijacija u biti vremenski ograničena i da u pravilu nepotpunom eksproprijacijom korisnik eksproprijacije ne stiče pravo vlasništva već stiče neko ograničeno pravo posjeda i mogućnost prilaza predmtenom dijelu parcele, a u cilju postavljanja svoje infrastrukturne mreže. Istovremeno vlasnik zemljišta se ograničava da predmetno zemljište koristi u određene svrhe, te mu se ograničava pravo pristupa izgrađenoj elektro-energetskoj ili nekoj drugoj infrastrukturi. Također možemo zaključiti da u slučaju da je zemljište privedeno namjeni odnosno da je izgrađen određeni infrastrukturni objekat tu se radi o faktičkoj eksproprijaciji sa punim pravom vlasnika da traži pravičnu naknadu. I zadnji zaključak koji izvodimo jeste da se javna preduzeća ne mogu pozivati a Zakon o stvarnim pravima s obzirom da se radi o faktičkoj nepotpunoj eksproprijaciji koja je decidno definisana odredbama Zakona o eksproprijaciji.
Autor: Mr.iur. Hrvačić Esad
