PRAVA OSNIVAČA U DRUŠTVIMA SA OGRANIČENOM ODGOVORNOŠĆU
(drugi dio)
U prethodnom radu samo započeli pisati o pravima dioničara u dioničkim društvima i pravima osnivača u društvima sa ograničenom odgovornošću. Obradili smo prvi dio teme, a u ovom radu ćemo da obradimo i drugi dio.
Cilj nam da kroz ovu temu objasnimo, a čitateljima i razjasnimo pravni položaj dioničara u odnosu na pravni položaj osnivača. Glavna razlika proističe iz činjenice da se radi o dva odvojena privredna društva koja se dijametralno razlikuju kako u pogledu osnivanja tako i pogledu samog funkcionisanja.
Društvo sa ograničenom odgovornišću je mnogo jednostavniji oblik osnivanja privrednih društava od bilo koji drugih. Sama riječ govori da odgovornost osnivača je ograničena u odnosu na obaveze društva koje se preuzimaju u ovom pravnom subjektu. Osnivači u pravnom prometu društva prema trećim licima odgovaraju do visine osnivačkog udjela. Ovo društvo može osnivati jedno lice bilo fizičko ili pravno, ali isto tako društvo može osnovati i više lica. Ukoliko društvo osniva jedan osnivač ono se osniva Odlukom jednog osnivača. Ono što sam u praksi primjetio je da mnogi klijenti neznaju da osnivački akti društava ne moraju biti sačinjeni kod notara. Notari namjerno ne ukazuju na te promjene propisa koji se odnose na upisu u sudski registar, jer vjerovatno time gube značajna novčana sredstva koja se izdvajaju za sačinjavanje ovih osnivačkih akata. Znači, možemo zaključiti da osnivačke akte mogu sačiniti i osnivači kao i druga stručna lica, stim da se potpisi osnivača moraju ovjeriti ili kod notara ili kod nadležne službe općine. Osim osnivačkih akata moraju je ovjeriti i potrebne izjave kao i obrasci koji se predaju na sud. Nije nam cilj da ovim radom objašnjavamo sam postupak registracije, ali smatramo za potrebnim napomenuti određene stvari koje se mogu ticati naših čitatelja koji redovno prate i konzumiraju naše radove. Minimalni osnivački ulog kod ovog oblika društva iznosi od 1000 KM pa dalje bez bilo kakvog ograničenja. Iz naše prakse smatramo da osnivački ulozi trebaju biti što veći, jer to svakako olakšava rad i poslovanje tog privednog subjekta.
Kada su osnivač ili više osnivača osnovali ovaj oblik društva, postavlje se pitanje: šta oni dobijaju osnivanjem ovog privrednog društva? Kada smo u prethodnom radu obrađivali dioinička društva rekli smo da dioničar stiče pravo na dionice, pravao učešća u radu skupštine i pravo na dividendu. Rekli smo da samo većinski dioničari donose ključne odluke, jer tako funkcioniše skupština dioničara, a da manjinski dioničari u praksi samo učestvuju u osnivanju društva, radu skupštine, ali praktično nemaju bilo kakvog drugog interesa u tom društvu. Oni mogu prodati svoje dionice po cjeni dionice koju opet diktiraju većinski dioničari. Većinski dioničari postavljaju i svoje organe upravljanja i rukovođenja i sasvim jasno diktiraju rad i poslovanja društva. Ako žele da napuste društvo oni mogu prodati svoje dionice bez obzira u kojoj vrijednosti društva se radi.
Kakvo je stanje u društvima sa ograničenom odgovornošću?
Osnivač ovog oblika društva postaje osnivač-udjeličar sa procentom u kojem je učestvovao u osnivačkom ulogu. U sudskom registru se jasno navodi koliki je njegov osnivački ulog i on mora biti iskazan u tačnim procentima. Onoliko koliko je njegov procenat on učestvuje u upravljanju društvom. Društvo funkcioniše na način da mora imati skupštinu i upravu društa. Za razliku od dioničkog društva ovo društvo ne mora imati nadzorni odbor niti mora imati odbor za reviziju. Postoji samo jedna situacija kada ovaj oblik mora imati upravni odbor i odbor za reviziju, a to je kada je u pitanju javno preduzeće osnovano u obliku društva sa ograničenom odgovornošću. Tada se primenjuje Zakon o javnim preduzećima kao lex specijalis. Međutim, to ne isključuje pravo osnivača da u svojim osnivačkim aktima predvide i ove organe upravljanja.
Skupština ovog društva također funkcioniše na način da je sačinjavaju osnivači i da njihovo pravo glasa je procenat njegovog osnivačkog udjela. To znači da manjinski osnivači ne mogu uticati na odluke koje se donose većinom glasova. Zato je jako bitno da manjinski osnivači prilikom osnivanja društva obrate pažnju na zašitu svojih prava. Najbolja je zaštita da se predvidi da odluke od krucijalnog značaja, a koje se recimo odnose na poslovanje društva, prodaja imovine, velika kreditna zaduženja i sl. se donse konsenzusom osnivača bez obzira na visinu osnivačkih udjela. Ja sam u praksi imao primjer da su osnivači ugovorili sasvim drugačiji omjer podjele dobiti nego je to stvarnim omjerom udjela. Zakon je propisao da se dobit dijeli srazmjerno udjelima mada se ne isključuje da osnivačkim aktom omjer bude i drugačije uređen. To znači da osnivački akt odnosno Statut društva, koje društvo mora donijet i roku od 60 dana od dana osnivanja, ne smije biti samo forma koju sačinjavaju notari, advokati ili neka treća lica, već osnivački akt kojim se stvarno uređuju odnosi u društvu. Osnovna razlika između osnivača i dioničara je da dioničar postaje vlasnik dionice, a osnivač postaje vlasnik ili suvlasnik dijela društva. To je ogromna razlika koja će se tek vidjeti u postupcima koji se dešavaju nakon što društvo bude osnovano i nakon što se jave različiti interesi.
Šta se dešava kada je društvo osnovano i osnivači nisu zadovoljni svojim statusima bilo manjinski ili većinski osnivači?
Ukoliko neki od osnivača želi da prenese svoje udjele na treće lice on mora imati saglasnost društva za takav prenos. Drugi suosnivači imaju prava preče kupnje udjela. Ono što treba napomenuti jeste da osnivač svoje udjele prodaje prema tržišnoj vrijednosti dijela društva. Tržišna vrijednost se utvrđuje na način da se procjeni vrijdnost sve imovine društva, njenih obaveza i prava, pa se na temelju toga sačini i vrijednost društva, odnosno procentualna vrijednost osnivačkog udjela. Zakon propisuje i situaciju da se član društva može isključiti iz društva, ali također daje mogućnost i osnivaču da on sam istupi iz društva. Ugovorom ili statutom se uređuje kada neki član može biti isključen iz društva. Ukoliko se jave te okolnosti onda se pokreće njegovo isključenje. Odluku donosi društvo, a isključeni član ima pravo pobijati odluku u roku od 30 dana pred nadležnim sudom.
Istupanje je situacija kada član društva nema interesa da dalje sudjeluje u radu društva. Zakon je jasno propisao uvjete istupanja, pa je naveo da član može tražiti istupanje ako su mu uprava ili ostali članovi društva nanijeli štetu, ili je spriječen da ispunjava svoje obaveze ili mu društvo nameće nesrazmjerne obaveze. Kao primjer da je spriječen da obavlja svoje obaveze je recimo njegova ozbiljna bolest, ali ako društvo recimo bez njegovog znanja održava skupštine, usvaja finansijske izvještaje ili donosi odluke koje su na štetu osnivača. Osnivač istupanje može tražiti isključivo sudskom odlukom. I u slučaju isključenja i u slučaju istupanja osnivač ima pravo na naknadu tržišne vrijednosti svog osnivačkog udjela. Štetu isplaćuje društvo iz svoje imovine.
Iz svega rečenog jasno se zaključuje da osnivači imaju pravičniju zaštitu od dioničara. Dioničko društvo je takav oblik društva da bez obzira što se radi o privatnom kapitalu, država kroz svoje komisije i registre kruto kontroliše promet dionica i to obično na štetu manjiskih dioničara. Malo je dioničkih društava u BiH koje isplaćuju dividendu dioničarima i obično oni postaju svrha sami sebi, a u korist većinskih dioničara.
Nakon ova dva rada, slobodno mogu zaključiti da u BiH je najfleksibilniji i najrealniji oblik društva, društvo sa ograničenom odgovornošću. Iz tih razloga je ovaj oblik društava i nazastupljeniji.
Autor: Mr.iur.Esad Hrvačić