U sve većoj ekspanziji odlaska mladih iz Bosne i Hercegovine, želimo da predstavimo mlade koji svoje mjesto pod suncem nalaze ovdje i tu vide mogućnost da se realiziju i žive svoj san. Amela Tufo iz Sarajeva, je jedna od tih djevojaka. Kaže da nema ništa protiv da se ljudi ostvaruju gdje žele i na način na koji žele, ali ona baš ovdje nalazi inspraciju i motivaciju da realizuje onaj najbolji dio sebe. Rođena je prije 21 godinu u Sarajevu, studira ekonomiju, odlično govori nekoliko stranih jezika, volontira, bavi se sportom, voli da čita, da se druži i uživa u životu. Upoznajmo je …
Amela, jedna ste od rijetkih djevojaka koja iz dana u dan pokazuje veliki stepen društvene odgovornosti i aktivizma. Šta Vas motiviše da radite na projektima od općeg značaja i da veoma često volontirate?
Vjerujem da svi, kada krenu ulaziti u svijet društveno odgovornog rada i volontiranja, prvobitno gledaju svoj benefit koji će dobiti iz toga. Tako da sam, kada sam tek počinjala, razmišljala o tome kako će sav taj angažman izgledati na mom CV-u i u priči. Ponosila sam se mnogim stvarima koje su, naravno, bile vrijedne spomena, te isticala ih kao segmente mog života koje su me izgradile u ono što danas jesam.
Danas, ne pričam puno o njima. Iako sam sada skupila jako puno iskustva gdje većinski dolazim u situacije da ne moram volontirati kako bih zaradila iskustvo i edukaciju, već da budem plaćena za svoj rad, volontiranje je nešto što radim samo radi sebe ili za benefit organizacije za koju volontiram.
Projekti u koje «upadnemo», ne preko radnog odnosa, već preko volontiranja ili preporuke, su momenti života iz kojih ćemo najviše naučiti. Bez puno iskustva i usmjerenja, od volontera se očekuje puno. Naučite kako pregovarati sa svojom školom da vas puste sa nastave da idete učestvovati u raznim projektima – pregovaračke vještine; naučite kako se nositi sa nezgodnim ljudima kojima ste vi samo jedna sporedna uloga u cijeloj priči – borite se da se istaknete i sačuvate svoje «ja»; kada vas ljudi pitaju zašto to radite, vi postavite sebi to pitanje i tražite odgovor na pitanje «zašto?!».
Kada me pitate: šta me motiviše… motiviše me pogled na moj lični napredak u rasponu od godinu dana, te sama pomisao gdje ja to mogu biti za godinu dana. Sjetim se sebe i nervoze na svom prvom poslovnom sastanku, na prvom održanom govoru, tokom radnog dana sa prvim timom… Gdje smo počeli, gdje smo sada, a tek gdje ćemo biti jedan dan. Samo je bitno porediti se sami sa sobom, a ne sa drugima oko sebe.
Bili ste jedan od organizatora nekoliko većih omladinskih evenata, čak ste u nekoliko navrata bili i nositeljica određenog projekta, gdje ste pokazali visok stepen kreativnosti i izraženu odgovornost. Recite nam koji su to događaji i koje su bile Vaše aktivnosti?
Krajem 2017. godine, preuzela sam na sebe da koordinišem i vodim realizaciju događaja pod krovom organizacije «Evropski parlament mladih Bosne i Hercegovine». Na meni je bilo da skupim tim ljudi koji bi se meni pridružili u realizaciji, da ih vodim i motivišem tokom 4 mjeseca aktivnog rada, da kreiram i realizujem budžet projekta, te da ga uspješno privedem kraju i razdužim.
«24. Regionalni forum Sarajevo» je trajao od 19. do 22. aprila, 2018. godine je okupio 60 učesnika iz cijele Bosne i Hercegovine, te 30 trenera iz sedam evropskih zemalja. To je bio moj prvi projekat iza kojeg sam ja stajala potpuno sa svojim imenom i prezimenom. Sve njegove greške su bile moje greške, dok su sve njegove uspjehe svi željeli i sebi dopisati. I neka su. Lijepo je bilo napraviti nešto čije su plodove uspjeha i drugi htjeli probati. Bilo je grešaka i problema i mojih fenomenalnih ispada. Ipak je to bio projekat tokom kojeg sam ja imala svoje prve sastanke, formalna druženja, poslovna putovanja (ništa fensi, samo autobusom do Tuzle i nazad), prve sponzore koji su podržali moj san, te veliku grupu ljudi koji su uživali u istom. Početkom aprila te godine, kada sam vidjela da na moj Forum dolaze mladi ljudi iz Turske, Austrije, Njemačke, Ukrajine, Poljske, Hrvatske, Srbije, kao i iz Mostara, Zenice, Banja Luke, Tuzle, Tešnja… i još gradova kojih ni ne mogu da se sjetim… bilo me je strah. Forum je bio samo moja ideja koju je smislila devetnaestogodišnja Amela, te ti ljudi, tj. srednjoškolci i studenti dolaze MENI i JA sam odgovorna za njih dok su tu.
Nakon što je prošlo sve u najboljem redu i nakon što sam se odmorila i oporavila od cijelog iskustva – fizički, psihički i emotivno – šest mjeseci nakon njegove realizacije (da… bukvalno sam preležala šest mjeseci) bilo je vrijeme za nove pobjede. Nakon tri godine volontiranja na Omladinskom film festivalu i asistiranja u uredu za goste, došlo je vrijeme da i tu napravim sljedeći korak. Nazvala sam direktora Festivala i izrazila želju da preuzmem ulogu izvršne producentice 11. Omladinskog film Festivala. Kada sam izrazila želju da preuzmem tu poziciju, nisam toliko vjerovala da je mogu savladati, te me je čak bilo i strah. No, nekako je OFF, zajedno sa tom pozicijom, došao u moj život kada mi je najviše tako nešto i trebalo, a ja sam bila tu za OFF kada sam ja njemu najviše trebala.
Kao i Forum, Festival je sa sobom donio novi set odgovornosti, obaveza, kao i situacija koje nisam prije imala mogućnost da doživim. Profesionalno, OFF mi je ponudio mnogih praktičnih znanja u smislu vođenja jednog projekta, te mnogo iskustva u radu s ljudima. No, lično, OFF bih mogla opisati kao jedno van-tjelesno iskustvo. Bilo mi je fascinantno kako sam se mogla isključiti iz situacija koje su me prije tangirale, te u svim tim situacijama, ja opet upoznajem sebe – ne neke nove dijelove sebe koji su mi prije bili misterija – već upotpunjujem sliku o sebi i sklanjam maglu sa onih dijelova koji su mi prije bili daleki ali svevremeno postojeći. Shvatam kakav dojam ja ostavljam na druge ljude, te vidim kako malo mene dojme drugi ljudi. Puno sam stvari i čula i vidjela, bilo da je to upućeno meni ili drugima oko mene. Naučila sam prešutjeti i izdići se iz mnogih situacija, te posmatrati kako se drugi ljudi ponašaju u stresnim situacijama – naučila poštovati druge ljude i odlučiti koji su ti koji ne zaslužuju ni moje vrijeme ni poštovanje.
Sve ovo što sam gore navela, nije nešto što možete naučiti u školi ili na fakultetu, dok svi ljudi u tom strašnom stvarnom poslovnom svijetu, očekuju da vi već budete savršeno upoznati sa njima. Sve ono što nas čeka van našeg edukacijskog sistema nije preplavljeno cvjetićima i leptirićima. Naravno, svako od nas može zasaditi pokoji cvjetić i pustiti pokojeg leptirića, ali u isto vrijeme mora biti spreman adaptirati se i nositi se psihički i emotivno sa svim situacijama koje nosi taj svijet. Isto tako i fizički – praviti balans između ličnih potreba, lične njege, porodice, formalne edukacije, kao i ove vrste posla.
U Sarajevu je nakon SFF-a , prvi veći događaj iz kulture upravo završeni OFF, na kojem ste bili izvršna producentica i praktično osoba odgovorna za sve aktivnosti «iza kulisa». Šta ste tačno radili ?
Imam osjećaj da je OFF svaki dan donosio sa sobom novi izazov. Na početku se to baziralo na definiranje svih obaveza koje stoje iza jednog Festivala, asistiranje u kompletiranju cijelog tima, osmišljavanje novih koncepta jednog projekta koji mora ostati isti iz godine u godinu, ali u isto vrijeme biti originalan i dovoditi nove ideje. To je bio pravi pogled «iza kulisa» od najosnovnijih do najkompleksnijih stvari: Od rezervacija smještaja, do komunikacije sa glavnim stejkholderima Festivala. Dogovarali smo prostor, print, smještaj, te sitne finese. Dok su kolege radile u kreativi, u komunikaciji sa autorima i takmičarima u glavnoj i sporednoj selekciji Festivala – ja sam preuzela ured za goste te jedan dio fokusa stavila na samu komunikaciju dolazaka gostiju, autora, žirija Festivala, kao i specijalnih gostiju.
Kako se vrijeme Festivala primicalo, svi su se segmenti polako finalizirali, te se većina stvari svela na rješavanja problema i situacija u momentu i efikasno. Pripremala sam dnevne dispozicije, protokole i spremala sebe i ekipu na realizaciju istih tokom dana Festivala. Kada je Festival počeo, trebao mi je jedan cijeli dan istog da shvatim da sam ja taj «link» koji će pokrenuti nešto da se desi u specifičnom momentu, te da su moje reakcije esencijalne. Čak iako imate divno sastavljene, u hiljadu boja obojene protokole i dispozicije, svako dešavanje će se desiti svojim tokom ovisno od moje reakcije na isto i na način na koji ja utičem na svoje kolege da urade svoj posao.
Nije bilo savršeno, ali je bilo jako dobro! Za sebe mogu reći da sam ponosna na svoj rad i da sam zadovoljna. Mnogi bi rekli drugačije, no svjesna sam da svi nisu upoznati sa jačinom odgovornosti koju sam preuzela, sa količinom stvari na koje sam mogla i na koje nisam mogla uticati, te da drugi ljudi nisu bili tu sa mnom da vide moj rad na djelu. Sama činjenica da sada, nakon realizacije, mogu nabaciti veliki osmijeh na samu pomisao na super odrađen rad, ništa mi više ne treba.
OFF je bio pravi pogled u onaj svijet kada ste zaposleni da realizirate, ne svoje, nego snove svojih poslodavaca, da radite za platu, te da ne očekujete neku veću motivaciju od te. Nema nekog većeg cilja već samo to što je ispred vas. Odradite posao i gotovo.
Znamo da ste studentica druge godine dodiplomskog studija Ekonomskog fakulteta u Sarajevu. Kako sebe vidite u budućnosti?
Vjerujem da je biti studentica Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, samo jedan od segmenata koji opisuje ono što jesam. Studiram financijski i marketing menadžment. Kroz dvije godine studija sam shvatila da mi financije ne idu nikako, ali da uživam u predmetima koji se vežu za marketing i menadžment. Mah.. uživam ja u svemu i shvaćam da je sve iskustvo.
U budućnosti vidim sebe kao osobu koja radi na ispunjavanju vlastitih snova. Lav sam u horoskopu i mada horoskop ne pratim, smatram sebe “lavicom” u duši. Iako idem rutom iskustva i pokušavam da ga saberem i upijem od drugih ljudi koliko god mogu, shvaćam da ne mogu na nađem i prepoznam granicu između preuzimanja inicijative kompletno i ostajući u sjeni kao još jedan radnik. Što se mene tiče, ne moram je ni naći. Planiram nastaviti igrati svoje karte ove igre života, na način koji zadovoljava moje prioritete i ostvaruje moje snove. Lavovi su rođeni da vode, a ne da budu vođeni.
Želim da se bavim pitanjem djevojčica, djevojaka i žena u našem društvu. To je nešto za šta sam jako «zagrijana». Kakvu god negativnu situaciju doživim, te nakon što odreagujem na istu, nasmijem se i pomislim kako ću jednom pričati o toj situaciji i učiti druge djevojke kako da se nose sa istom. Ne mogu promijeniti društvo koje negativno i skeptično gleda djevojke koje ulaze u poslovni svijet, dodjeljujući im više «senzitivne» i «ženske» uloge i poslove, te društvo koje ih sudi po njihovom izgledu i načinu ponašanja koje nije senzibilno. Nikad ih neće prihvatiti kao jake, nepristrane i otresite, već će očekivati razumijevanje, nježnost, te čak i slabost. Pored društva i poslodavci.
Ono što ja mogu uraditi je doći do djevojaka koje će ulaziti u ta društva, reagirati u tim situacijama i biti povrijeđene kada vide nepravdu cjelokupnog okruženja. Naša je borba, te ih zovem da se borimo zajedno. To je gdje se ja vidim u budućnosti. Smatram se jakom, mladom djevojkom koja je sebe uvodila u mnogo situacija i koja je iskusila mnogo toga. Vidim misiju svog života kao misija osnaživanja svijesti mladih djevojaka da budu, ne jake – već su one jake, ali jače od svega što im društvo govore da trebaju biti, kad one mogu biti šta žele!
Od početka ove godine aktivni ste u sportu. Nekoliko puta u sedmici trčite, idete u teretanu, imate iza sebe veliki broj završenih trka, te ste istrčali i sarajevski polumaraton. Recite nam šta za Vas znači taj način života i druženja i koliko je i to dio Vašeg aktivizma? Koje još trke planirate?
Kao što ste i rekli, u ovaj način života sam tek ušla početkom 2019. godine, te je to bila najbolja promjena koju sam napravila u mom životu. Trčanje me je izgradilo u puno više od osobe koja može istrčati određenu dužinu u određenom vremenu, već u osobu koja razumije puno više i ima jačinu da podnese puno više.
Trčanje je psihička igra, isto onoliko koliko i fizička. Prvo vas uči disciplini. Ni meni se ne dolazi na svaki od tri treninga trčanja svake sedmice, ali se natjeram da dođem i onda uživam u svakom trčanju. Teretana je, za moje vlastito čudo, postala veliko uživanje. I prije sam pokušavala ići u teretanu i to sam smatrala kao mukotrpno iskustvo, dok je sada nešto čemu se veoma radujem. Kada sam počela, rekla sam sebi da nema stajanja niti preskakanja treninga, te sam to radila u jako rijetkim navratima.
Drugo – uči vas istrajnosti.Kako nastaviti dalje kada tijelo ne želi da ide? To sam doživjela na polumaratonu prije nekoliko dana. Poslije 18. kilometra, osjetila sam kako tijelo više ne želi da trči niti da ide. Bila sam kod Zemaljskog muzeja, a morala sam otići do Malte i vratiti se do SCC-a. Mislila sam da ću se raspasti u hiljade komadića i da će sve nastaviti da boli tako u dijelovima. Ta zadnja 3 kilometra su istrčana nekom snagom psihe, a ne nogama. To je valjalo izgraditi da bude toliko jako. Sada me ni kamion negativne energije ne može srušiti, a vidjeti ćemo i hoće li tako idući put polumaraton moći?!
Treće – uči vas da stvarno morate voljeti ono što radite.Trčanje i treninzi su 5 puta sedmično po nekoliko sati. Ako to uporedimo sa nekim poslom od 5 radnih dana u sedmici po osam sati, možemo vidjeti kako ćemo se ophoditi prema istom. Da moram raditi nešto što mrzim tokom ovih treninga ili da imam negativni stav prema istim, moje cijelo iskustvo bi bilo nevjerojatno loše i nepodnošljivo. Čak iako nisam uživala u trčanju po jakom suncu, po kiši, po snijegu, u onim danima u mjesecu, kada sam bila neraspoložena, kada sam imala ispite… nikad ne bih otišla i trčala. Nikad! Zato ostavite sve iza sebe, svežete pertle na tenisicama i pucate.
Danas, trčanje me je izgradilo i još me izgrađuje u osobu koja sam danas. Najviše me gradi psihički, čini me jačom i daje mi puno samopouzdanja iz dana u dan sa svakim pređenim kilometrom. Čini me više spremnom za bilo kakav profesionalni angažman koji mogu preuzeti.
A trke i medalje… pored ovih lokalnih 5k ili 10k dužina, planiram polumaraton u Ljubljani sada krajem oktobra, te nastavljamo u Splitu u februaru. Ostavljam kalendar otvoren za potencijalne triatlone i maratone, pa ćemo vidjeti gdje me prvo odvede ovaj put kojim kročim. Ne prestajem trčati, već je samo pitanje kojim ću stepenicama prvo krenuti, te na koji ću se toranj prvo popeti. Limit ne postoji, a mogućnosti su mnogobrojne. Nešto ćemo i nagađati!
Koju biste poruku poslali mladim ljudima koji sada žive u BiH?
Dragi prijatelji… uživajte!
Neću poslati poruku odlaska ili ostanka, da ili ne, trči ili ne trči, studiraj ili ne studiraj… Želim vam da pratite svoj put, koračate svojim stopama, a da uživate dok to radite. Stavljam veliki uskličnik na mentalno zdravlje svih nas, te koliko god je ta tema još uvijek smiješna i tabu u našem društvu, ali i u svijetu generalno, vi sebe pazite. Brišite ljude iz svog života koji vam stvaraju tenzije, nezadovoljstvo ili nemir – bilo da je to lice u lice ili na društvenim mrežama. Niko nije vrijedan niti jedne minute vašeg nezadovoljstva. Birajte srednje škole i fakultete gdje se osjećate dobro i snažno, te odite na poslove koji će vas ispunjavati.
Možete reći da će nekada doći vrijeme u životu kada ćemo praviti takve odluke, te da ćemo tek nekada u budućnosti sebe ispuniti srećom, a da je sada vrijeme da malo to ostavimo po strani. Ja kažem da ne mora biti tako. Svopstvenu sreću biramo sami, te smo za naše zdravlje – fizičko ili mentalno – odgovorni mi.
PODUZETNICE.BA