Jučer je prošlo, sutra još nije došlo. Počnimo od danas!
Ovo je priča o jednoj izuzetnoj ženi koja se odvažila i uzela sudbinu u svoje ruke, postala je jedna od najvažnijih i najznačajnijih kosovskih poduzetnica. Kao najmlađe dijete od ukupno šestero djece, nije se moglo ni očekivati šta će sve ova jaka žena postići u svom životu i kakve je sve pobjede očekuju u budućnosti.
Ova poduzetnica osnovala 2004. godine je fabriku tečnih datardženata ER-ABI u Prizrenu koja trenutno broji deset radnika, a kada je počela sa radom bila su uposlena svega četiri radnika. Također vodi i grupaciju od nekoliko fabrika pod nazivom ABI grupacija. Fabrika tečnih daterdženata, ali i grupacija naziv su dobili po trojici braće ove izuzetne gospođe Adnanu, Bariju i Irfanu. Što je izuzetno, jer je upravo njeno djetinstvo i način odgoja bilo presudno u kreiranju karaktera i njenom uzdizanju ka poduzetničkim poduhvatima. Zbog embarga na benzin morala je hodati kilometrima po snijegu i kiši, a nikada nije bila u situaciji da joj roditelji nisu mogli pružiti ono osnovno što joj treba. Ipak su je poticali da radi, da bude izdržljiva, hrabra i snalažljiva. Zahvaljujući svojoj prošlosti je ono što je danas: jaka i nezavisna žena, zahvaljujući, između ostalog i svojoj prošlosti ona je jedna od najjačih poduzetnica Kosova.
Dolazi iz jedne porodice koja se bavila poljoprivredom, a 1969. godine se odvažila i otvorila piljaru. Zanimljivo je da je već kao curica od 6 godina pokazala poduzetnički potencijal tako što je pravila fišeke za robu, jer u to doba nisu postojale plastične vrećice. Ova piljara je bila i njeno prvo radno iskustvo. Dok su otac i braća išli u nabavku robe za piljaru ona je poslije škole dolazila da radi. Završila je višu pedagošku školu i zaposlila se kao nastavnica u školu koja je bila 15 km udaljena od Prizrena. Zaposlila se kao humanitarni nastavnik, humanitarni iz razloga što nastavnici u to doba nisu imali platu, jer nisu prihvatali plan i program Republike Srbije. Ymran ej držala nastavu na svom maternjem jeziku, Albanskom.
Radnici njene fabrike su bogati, jer ova direktorica se ne plaši ući u postrojenje i raditi rame uz rame sa njima. Nije joj težak niti jedan posao od ljepljenja etiketa, do punjenja boca, pakovanja i sl. Osim toga što je veliki radnik, ona je i veliki humanista, želi pomoći ženama koje su u nevolji, koje trpe bilo kakav vid nasilja od strane muškaraca. Unesrećene žene nerijetko zaposli u zatvoreni dio postrojenja fabrike kako bi bile zaštićene i kako se nasilje nad njima nebi nastavilo. U svom radu posebnu pažnju je obratila i na djecu sa posebnim potrebama, za koje smatra da im se ne pruža dovoljna pažnja i podrška. Ona je djecu dovodila u postrojenje fabrike da rade poslove ljepljenja etiketa, slaganja proizvoda, stavljanja zatvarača na flaše, a krajnji cilj je da se djeca s posebnim potrebama osjete korisno i da spoznaju da oni mogu raditi ovakve i slične poslove.
Ova žena je postigla mnogo, ali se ne zadovoljava trenutnim uspjesima već nastavlja dalje i traži novo područje u kojem može dati svoj doprinos i ostaviti vlastiti pečat. Ona smatra da zaista žena ženi ne smije biti vuk, već drug, ali i da je svaka žena odgovorna za svoju sudbinu i da je potrebno da uzme svoj život u svoje ruke.
PODUZETNICE.BA
