Kako u vrijeme Covid_19 preživljavaju mali porodični biznisi. Ko im pomaže i od koga pomoć očekuju. Razgovarali smo sa Jasminom Haračić, vrijednom Kakanjkom, kaja nije štedjela vrijeme ni energiju da nam priča o svom poslu, koji uspješno razvija, daleko od svjetala velikog grada. Dokaz je da se bilo gdje može uspjeti, ako se to istinski želi.
Butik Modena , smješten u Kaknju, uspješno vode Jasmina i Eldar Haračić. Ovaj tim čine majka i sin, a koji su sve izazovi i prednosti poduzetništva u manjem bosanskohercegovačkom mjestu, razgovaramo u nastavku.
- Otkuda ideja za modnim butikom? Kako je počela vaša poduzetnička priča?
Na prvom mjestu bih se zahvalila za mogućnost da se predstavimo i ispričamo svoju priču. Priču i put koji, mogu vam reći, nije bio ni malo lahak. Ja sam počela u biti kao saradnica jednoj bliskoj osobi koja je zapravo imala butik u drugom gradu. Onda sam se zapitala zašto se i ja ne bih mogla baviti istim poslom ako mi već ide od ruke, te na neki način sebi i svojoj porodici omogućiti bolji standard života?! No imati ideju je super, imati hrabrost je pohvalno, ali imati novac da bi nešto započeo.. e tu već kreću problemi. U svaki početak i svaki biznis moraš konstanto ulagati da bi uspio. Pogotovo u biznis sa modom u kojem ponuda mora biti toliko raznolika i morate je često osvježavati.
Moj prvi odlazak u drugu državu po robu bio je sve, samo ne posut ružama. Novac smo muž i ja uštedili, tako reći od nekih naših osnovnih potreba, od njegove plate tj. dijela nekoliko plata, i desilo se da smo otišli sa veoma malom cifrom. Da, moram napomenuti da mi je muž bio velika podrška. Prvih godina na poslovne puteve smo išli zajedno našim autom. I često je ulog ili dio uloga bila njegova plata. Snalazili se sami, istraživali, rizikovali, birali. Izbor robe je bio divan. Primjećivala sam da ljudi kupuju sve što im se dopada, a mi smo morali pažljivo birati na šta ćemo utrošiti tako malu sumu koju smo ponijeli! U Kaknju je tada radila tzv. Robna kuća, pa smo tu zakupili mali štand. Razmišljala sam da ga ionako neće biti problem popuniti, nije velik prostor. Bitno da je lijepo, moderno i prije svega kvalitetno. Kvalitet je uvijek nekako bio na prvom mjestu. Na taj način smo godinama opstajali nekako. Nikada nismo nosili velike cifre na put, nismo mogli.. tako da nikada nismo sebi mogli dati oduška u nabavci robe. Radi toga smo znali otići i češće, jer mušterija zahtijeva novu robu, a vi nemate dovoljno novca da nabavite. Pa se desi par dana dobar pazar, pa odemo da bilo šta novo ubacimo.
Takva vrsta poslovanja je za mene kao za ženu koja je morala stići i na kućanske poslove, bila iscrpljujuća. Putovalo se satima, bez prenočišta, bez odmora.. I kada se vratiš sa puta opet nema odmora, muž na posao nakon takvog vikenda, ja također. Bilo je uspona i padova.. Bilo je momenata kada sam htjela odustati od svega, zatvoriti. Baš radi toga bih izdvojila jedan momenat.. noć kada smo muž i ja razgovarali o gašenju ovog tada poslovnog pokušaja. I čak sve dogovorili. Da bi sutra dan, kada sam trebala da sve riješim, sin nakon škole po svojoj ustaljenoj rutini navratio do mene i rekao:“Mama molim te nemoj prestati raditi, nemoj zatvarati štand..” Ne znam zašto, shvatila sam to kao neki znak i nastavila. Muž je ubrzo ostao bez posla. Također su nam najavili da se Robna kuća zatvara, dakle morali smo tražiti novi poslovni prostor, što je iziskivalo novo enormno ulaganje.
Snašli smo se još jednom, snažno odlučili da je to to od čega sad moramo moramo živjeti. U svim situacijama sam se također oslanjala na Boga, pa i tada. Iznajmili smo prostor, uložili muževu otpremninu, uzeli nešto kredita..preuredili prostor, uložili dio u robu i prihvatili sav rizik. Krenuli jačim tempom. To nam je od poslovnog pokušaja pred gašenje postao jedini izvor prihoda. Proširila sam nabavni put, upoznala slobodno mogu reći prijateljice sa kojima sam dijelila dobro i zlo i poslovne upijehe i padove. Na poslovnom putu u ovom biznisu, je itekako bitno imati nekoga poznatog i od povjerenja uz sebe, ali i više mišljenja kada birate robu, jer su već sada veliki ulozi u pitanju. Po tom pitanju nismo nikada podmetale nogu jedna drugoj i to prijateljstvo traje i danas. Sve imamo butike u različitim gradovima i sve se radujemo uspjehu one druge i družimo i privatno i porodično.
Nadalje, stanovnici Kaknja, u to vrijeme naročito mlađa populacija nas je dobro prihvatila. Jas am tada skoro pa isključivo nabavljala garderobu za mlađe. U meni su, a neki način, svi ti mladi ljudi koji su kupovali kod mene (a nadam se da je i danas tako) imali i prijatelja. Možda ne u klasičnom smislu, ali sam uvijek bila tu da im iskreno kažem i da im je nešto divno i da im ne stoji. Dakle nikad nije bio cilj prodati nešto po svaku cijenu. Uvijek se u našoj radnji moglo lijepo i ispričati, nasmijati ali i pojaditi. Ostaju tu, uz kupovinu, ispričane mnoge životne priče i borbe.
Prije nekih desetak godina u priču ulazi i moj sin. Ponudili smo mu da nastavi nešto što je u biti već razrađeno i poznato, a on je nemogućnosti da pronađe adekvatno i normalno plaćeno zaposlenje svoju finansijsku stabilnost pronašao u našem Butiku Modena i svom trudu. Snašao se odlično. Uz njegovu pomoć smo oživjeli i proširili asortiman na muškom odjelu. Trenutno u prodaji i nabavci radimo on i ja.
Kao i sve male obrtnike, a ovu branšu posebno je pogodila i novonastala situacija sa pandemijom korona virusa. Veliku krizu naš biznis je pretrpio kada smo na proljeće bili zatvoreni skoro dva mjeseca.. Dva mjeseca bez prihoda, a morali smo uredno platiti sve doprinose i namete. Kao što znate pomoć države je bila neznatna i apsolutno nedovoljna za ponovno pokretanje biznisa. Naša lokalna uprava nam je također simbolično pomogla i hvala im. Mi smo još jednom biznis morali staviti ispred svojih potreba i još jednom smo nekako prevazišli krizu, iako se posljedice osjećaju i dan danas, a poslovanje je uveliko smanjeno. Ovim putem bih se najviše zahvalila BBI banci koja nam je posebno izašla u susret te nam dodijelila poticaj u okviru projekta podrške biznisima koji su ugroženi pandemijom, u vidu beskamatnog kredita. To nam je puno pomoglo kako bismo pokrenuli posao, nabavili novu kolekciju, jer smo zatvoreni na proljeće, a otvoreni kada je već trebala ljetna kolekcija, a zarade nije bilo. Mali obrti ipak opstaju od početka do kraja mjeseca, pogotovo ako je to vlasnicima osnovni izvor prihoda. I baš zbog toga smo beskrajno zahvalni BBI banci.
- Koje su prednosti, a koji izazovi vođenja privatnog biznisa u manjoj sredini?
Mi se kao što znate nalazimo u Kaknju, ulica ZPO bb, u blizini Policije, preko puta jedinog tržnog centra u gradu. Prednost poslovanja u malim sredinama je što se svi nekako poznajemo i bilo gdje da uđemo u gradu osjećamo se domaćinski. Odmah kreće neka priča, kupovina je jednostavnija i poneki dogovor. Znam po sebi, jer koliko mogu gledam da novac ostavim u Kaknju, za sve što mogu pronaći tu, i na taj način pomognem našoj privredi, jer sve to ide u krug. Naravno, moji kupci nisu samo lokalci, ali pričamo o prednostima male sredine. Nedostatak je, ja bih rekla, da će dosta naših kakanjaca novac ipak ostaviti van Kaknja. I razumijem to donekle, jer ponekad jednostavno želite otići negdje, izaći do drugog grada i onda usput obavite kupovinu. Obično ljudi idu do Zenice ili Sarajeva na kafu. Dok ćete rjeđe čuti da će neko iz tih gradova samo radi kafe doći do Kaknja pa tu nešto usput kupiti. Mada su nam se dešavale situacije da nam kupci namjenski dođu iz drugih gradova jer im se svidi ponuda na našoj Facebook stranici. Jer je danas takav vid prodaje i oglašavanja neminovan ako želite opstati. Facebook stranica za žene se zove “Modena Moda” a za muškarce “Modena-men collection”. Onda u manjim sredinama je definitivno manji protok ljudi, a samim tim su manji i dnevni pazari.
- Neke osobe više uživaju u timskom radu dok neke vole biti solo igrači. Koje su prednosti, a koji izazovi rada u timu? Kako dijelite zaduženja između sebe i sina?
Ja definitivno volim čuti drugo mišljenje pri izboru nove kolekcije ali i kada je poslovanje u pitanju. Tako da sam više timski igrač, mada bi vam moj sin rekao da znam biti veoma tvrdoglava. Recimo, dugo mi je trebalo da krenem nabavljati i veće brojeve i odjeću za punije dame. Ni sama nisam mršavica ali sam imala osjećaj da to kod mene neće proći, ali sam se prevarila. Mušterija je pozitivno reagovala, čak šta više bilo je i kritika koje sam naravno uvažila, pa sada imamo na ponudi za dosta artikala brojeve od 36-50! Ukratko, teško je sam nositi teret i odlučivati o ulozima koji više nisu tako mali. Ja uglavnom nabavljam žensku kolekciju, sin mušku. On vodi prodaju na muškom odjelu ja na ženskom. Muž je trenutno u penziji, ali uvijek pomogne kroz neke aspekte poslovanja. Jer voditi ovaj biznis nije samo ono na sceni..ono što vidite kada uđete u radnju. Ima tu toliko toga iza kulisa gdje smo svi uključeni. Za estetsko uređenje radnje, organizaciju nove kolekcije, sniženja i sezonske rasprodaje zaslužna je snaha. Niko ne zna sve to presložiti i dovesti u red da se lakše snalazite pri kupovini od nje! To je recimo posao koji se radi kada je radnja zatvorena i više ne radimo sa klijentima. A ona to radi nakon svog redovnog zaposlenja kao inžinjerka hemije. Uglavnom se dobro slažemo, i kada dođe do neslaganja bitno je samo saslušati svačije mišljenje bez tenzija. Nadam se da ćemo ovako i nastaviti dalje.
- Šta ste naučili o sebi tokom poduzetničkog rada?
Slobodno mogu reći da još uvijek učim i iznenađujem samu sebe. Ponekad pozitivno, ponekad negativno. Recimo nekad previše vjerujem ljudima. I mislim da se to nikada neće promijeniti. Također slobodno mogu reći da sam jako uporna, da sam se dosta toga odrekla kako bih pokrenula sve ovo i dovela do kakve takve stabilnosti, narano uz pomoć muža, sada i sina. Često se prisjetim momenta kada u Turskoj nisam htjela sebi kupiti kreon koji mi je itekako trebao, a koji je u ta doba koštao jednu marku.. Eto do te mjere sam znala ići. Prisjećam se dana kada pazara nije bilo, a ja sam grabila dalje. Ali sigurno je da sam do neke mjere ipak sazrela kao osoba. A čovjek ponekad više ne želi da vidi nečiju lošu namjeru nego što je zapravo naivan. Jer na kraju krajeva prilikom pogleda na svijet svi valjda krećemo od sebe i svoje osobenosti..pa tako pravdam svoju naivnosti na koju me djeca često podsjete. S druge strane ostvarila sam divne saradnje s dobavljačima i tu vlada obostrano povjerenje. Pa i to nešto govori o meni jer nikada dogovor nisam iznevjerila.
- Koji je recept za uspješnu poslovnu ideju?
Posiguran recept ne postoji. Svaki poslovni pokušaj i uspijeh baziran je na riziku. A kada već odlučite da rizikujete onda na istrajnosti, na odricanju i ogromnom radu i trudu. Neodustajanju. I nema tu neke granice kada rizik prestaje. Samo ona granica kada pri riziku možete biti opušteniji. Ja znam sa koliko artikala sam počela. Nisam na početku smjela da se usudim nabaviti farmer jer je jako skup, veliki je ulog. Ali vremenom sam vidjela da moje mušterije traže farmer i idu dalje ako ja nemam. Tako da sam preuzela i taj rizik i počela nabavljati i farmer. Sada ćete nerijetko čuti da nam ljudi dođu namjenski samo po farmerke. Da im niko ne zna bolje naći broj i model kao osoblje butika Modena. Često nekome predložimo nešto što nikada ne bi sam probao i ispostavi se da je baš to, to što je klijent htio. Upravo ta posvećenost pojedincu kada dođe u našu radnju je ono što nas razdvaja od velikih tržnih centara i kilometarskih prostora gdje ste prepušteni sami sebi, gdje nema te prisnosti. Naravno, u svemu treba imati granicu, te znati kada nekome možete nešto preporučiti, a ko voli ipak sam izabrati. Ali je neminovno da će svako prilikom probe tražiti i vaše mišljenje. Bitno je biti iskren i ne mjeriti sve novcem. Jer često znam reći da mušteriju možete prevariti jednom i više nikada. Najbitnije je, dakle, učiniti da se neko poželi negdje vratiti.
Za kraj bih samo dodala da kod nas nećete osjetiti atmosferu “Ili kupi ili izađi!” Često kažem mušterijama da navrate bez obaveze. I to stvarno mislim. Odjeća je da se gleda, proba pa kada se steknu uslovi i kupi. Ali ako ste nas posjetili nije uslov da kupite. Ni sama ne volim takvu atmosferu kada sam negdje kupac, pa sam se zarekla da je kod mene neće nikada biti. Modu volim, odjeću volim. Ljude posebno volim. Tako da sam sve spojila u jedno zanimanje. Ne kaže se džaba: ,,Radite ono što volite pa nećete morati raditi niti jedan dan!”
Razgovor vodila: Nejra Džananović / Fotografija: privatni arhiv Jasmine Haračić
PODUZETNICE.BA
