Ne znam kada sam se naučila radovati svakom novom danu, ali definitivno znam da nisam uvijek bila ovakva. U ranoj mladosti sam pisala poeziju koja je bila jako lijepa, ali je pokazivala i duboku emociju, koju sam pretpostavljam, tada i osjećala. Moje pjesme su bile tužne. Pune neke čežnje. Sad bih rekla – čežnje za radošću. Nisam se znala radovati. Godine su prolazile. Život me nije štedio. Bilo je uspona i padova, lijepih i manje lijepih trenutaka. Valjalo je ostati na nogama. Mislim da sam se tada naučila radovati svemu. Svakom danu i svakom dahu. Počela sam razmišljati o svemu što mi je dato, a ne vagati ono što nemam. Uporedo sa tim naučila sam se zahvaljivati. Zahvaljivati Bogu na svemu. Naučila sam disati zahvalnost i opet misliti da je malo. Zahvalnosti nikad nije dosta. Sasvim obične stvari meni su značile mnogo. Život sa čovjekom kojeg volim. Rođenje našeg prvog djeteta, činjenica da sam postala majka, bio je vrhunac najveće sreće. Poslije sam jedno novorođenče sahranila, ali nisam dala tuzi da me slomi. Radovala sam se djetetu koje imam. Zahvaljivala… Moralo je i to da se desi. Kako bih znala koliko sam jaka. Neprekidna zahvalnost… I radost. Osjećaj koji ne prestaje. Došao je sam po sebi. Možda ničim izazvan. Kao posljedica zahvaljivanja. Desilo se uporedo sa mojim vraćanjem vjeri. Uporedo sa sve češćim razmišljanjima o suštini života. I sve je izgledalo tako jednostavno, tako lako, kao kad čovjek iznenada progleda i vidi milion znakova koji su uvijek postojali, ali ih on nije bio svjestan. Odjednom je svako novo jutro značilo život sa hiljade šansi za napraviti nešto. Toliko mogućnosti za uspjeh, tu pred mojim očima. Tražilo je samo malo moga truda, malo zalaganja, malo više ljubavi i još malo zahvalnosti. Jednostavno… Svako iskušenje je značilo novu lekciju. Kad su se dešavali izazovi, ponavljali su se dok ne savladam taj level, onda su prestajali. Morala sam savladati tu lekciju. Poslije toga opet novi izazovi. Često i teži, ali ja jača, drugačija, spremnija. Gledam im u oči, ne saginjem glavu, borim se i opet pobjeđujem. I radujem se. Tim malim sitnim pobjedama, svakodnevnim usponima i padovima. Oni znače da sam živa. Kad sve lekcije naučimo, kad sve prepreke savladamo, kad sve izazove nadrastemo, kad više ne bude ničega da nam korake sapliće, onda ćemo otići sa ovoga svijeta u onaj bolji i drugačiji, u kojem ne znamo šta nas čeka.
Odrastala sam sa knjigom u ruci. Pročitala hiljade i hiljade različitih naslova i različitih žanrova. Što sam više čitala, više sam učila i saznavala i postajala sve više radoznala. A radoznalost me je polako dovodila do ovoga gdje sam danas. Korak po korak. Ništa nije došlo samo od sebe, ništa nije došlo preko noći, ništa nije bezbolno.
Boli kad rastemo, kao što boli i kad učimo da hodamo, pa padamo li padamo, poslije se tih prvih koraka i ne sjećamo. Postalo je normalno hodati, trčati, smijati se, radovati, zahvaljivati…
Život je radost. Što prije shvatimo sve će biti lakše živjeti, sve ćemo se više svakom novom danu radovati i na svom postojanju, zahvaljivati.
Neka nam ni jedno jutro ne osvane bez osmjeha na licu, bez obzira da li je napolju kiša ili sunce, mi sami kreiramo svoj dan i na naše dobre vibracije ništa izvanjsko neće moći uticati. Neka nam svi dani koji dolaze budu najradosniji dani ikada…
Piše: Adisa Tufo
Izvor: adisatufo.ba