Ulaganje u sebe – neprekidna edukacije – svakodnevni napredak
Kada sam, prije skoro pet godina, u četrdeset i sedmoj godini života, sasvim neplanirano, došla na čelo porodične kompanije i nanovo svjesno krenula u poduzetničke vode, nisam ni bila svjesna koliko činim nešto nesvakidašnje i koliko su moji gafovi, u očima drugih, skoro pa nestvarni. Neću uopće spominjati nedostatak podrške i ne samo da podrške nije bilo, bilo je strašnog otpora unutar porodice i van nje. Nisam se obazirala, mada je boljelo. Spremno sam krenula sa analizama zatečenog stanja i svih postojećih resursa, a onda sa postepenim promjenama. Korak po korak. Željela sam naprijed, željela sam da uspijem i znala sam da mogu i znala sam kako. Ono čime sam u tim momentima raspolagala bilo je veoma ograničeno, a moji ciljevi daleko od realnih, skoro pa utopija… Najvažnije je bilo da sam ja vjerovala u njih. Drugi nisu ni morali. Oni će ionako slijediti i raditi ono što ja kažem… Hrabrila sam sebe, ali u stvarnosti konstantno nailazila na probleme koje nisam željela tako da nazovem. Zvučalo je obeshrabrujuće, problemi, problemi, problemi… Počela sam ih posmatrati kao lekcije jer sam primjetila da rješavajući svaki pojedinačno, sve više učim i postajem bolji menadžer. Bila sam zahvalna na tim lekcijama. Mada su me koštale… Vremenom sam naučila da postoje zakonitosti koje moram znati, tehnike vođenja, organizovanja, planiranja, kontrole, koje moram savladati. I počela sam da učim. Da se nanovo obrazujem i formalno i neformalno. Da učim lekcije, radim zadatke, idem na predavanja, izlazim na ispite, pišem naučne radove i studije slučaja (case study), uvijek na osnovu vlastitog iskustva i na primjeru svoje kompanije, želeći da naučim još i još … Kupovala sam knjige iz oblasti menadžmenta, liderstva, poduzetništva, psihologije, motivacije, čitala i proučavala i svakodnevno radila na sebi. Svaka nova lekcija je našla primjenu u mojoj svakodnevnici. I poslovnoj i privatnoj. Svima oko mene je falilo «mene», a ja sam zaplivala jednim novim morem, i uživala… Moram priznati da je taj intenzivni rad na sebi svakodnevno davao rezultate. Fakultet i svi ti seminari, radionice, kongresi, konferencije, simpoziji, kursevi, davali su mi zaista mnogo i ja sam počela da ovladavam tehnikama koje su mi bile potrebne za napredak. Nema veze što su u školskim klupama uglavnom bile puno mlađe osobe, ja sam imala energije kao svi oni zajedno. Pokretala me je ljubav prema poslu, strast koju sam cijelo vrijeme osjećala, žeđ za znanjem i želja za uspjehom. Osjećala sam se kao djevojčica pred čijim se očima rasprostr’o cijeli jedan šareni svijet, sa svim svojim ljepotama i blještavilom. Sve sam počela posmatati drugim očima, ništa više niej bilo isto. Skoro pedest godina traženja i onda se odjednom otvori… Kao pandorina kutija… iskonska želja za ulaganjem u sebe. Da u sebe. Svaku investiciju u sebe posmatrala sam kao investiciju u svoju kompaniju, u svoj brak, u svoj život, čak i onaj najintimniji… Uživala sam u svemu. Sa skoro pedeset godina ja sam otkrila jedan novi svijet. Svijet nevjerovatnih mogućnosti…
I nisam uopće zakasnila. Nikad za prave stvari nije kasno, a za one loše je uvijek rano. Oslobodila sam se svih okova koji su me sputavali. Disala sam punim plućima i smijala se glasno… Ništa više nije izgledalo nestvarno ili nemoguće. Kako bi i bilo kad su granice samo u našim glavama, a ja sam ih pomjerala svakodnevno. Ulaganje u sebe, ulaganje u znanje, učenje, čitanje, putovanja, druženje, … promijenilo je cijeli moj svijet, moj porodični život učinilo puno bogatijim, a moju Kompaniju najljepšim mjestom na svijetu, ne samo u mojim očima. Prije manje od pet godina stala sam na čelo porodične kompanije, koja se nalazila u najblaže rečeno «tužnom» stanju. Uradila je to jedna zrela žena, sa srcem djeteta, koje nije znalo za strah. I ne samo da se Kompanije održala, nego je sad veća nego je ikada i bila. Primjenjujemo najsavremenije metode u poslovanju, menadžmentu, brendiranju, marketingu, analizi, planiranju, kontroli,… Stječemo kompetencije, certifikate, priznanja. Od trideset uposlenih, trećina je sa visokom stručno spremom, sa završenim prvim ili drugim ciklusom studija, a kod mnogih je školovanje i dalje u toku. Rastemo, napredujemo, radimo naporno, ali timski i uporno. Nećemo odustati. Tu nit vjere u uspjeh, želje za napredovanjem i izgradnjom vlastitog samopouzdanja, trudim se da ugradim u sve svoje radne kolege, da ih želja za ličnim rastom nikada ne napusti. Naučila sam da je sve do čovjeka, do pojedinca koji je spreman stati ispred svih i uvijek ići naprijed. Nekada i glavom kroz zid, nekada samo rukom otkloniti prepreke, a onda slijedeći put samo zamahnuti jače. Koračati uvijek naprijed i nikada ne prestati ulagati u sebe. Ostalo će sve samo doći…
(Ja životu u oči gledam)