Predoperacijske pretrage su gotove. Dobre su. Ceka me anesteziolog i noz mi ne gine. Ima vec dva mjeseca da se spremam na taj put. Prvo sam tri dana plakala i isplakala svu moju imaginarnu, nerodenu djecu. Promatram Lauru. Moju jedinicu. Zaista, izrasla je u ljepoticu, krasoticu, krasivicu. Pametnica mamina. Nize petice. Fizika joj peace of cake. Samo je kuci lijena. Bas lijena. Jesam li pogrijesila u odgoju. Pojma nemam. Ona sam posvecena mama u potpunosti – od dojenja pa do danas. Eto, Bog dade samo nju jednu. Suzama, valjda psiholoski sam se oprostila da je s radanjem gotovo, ako je tu uopce ikada moguce oprostiti se od same sebe na taj nacin. Vrijeme ce mi odgovoriti. Kad krenete u pricu zvanu operacija trebate se oboruzati velikim strpljenjem. Na svakom koraku osjeca se nedostatak zdravstvenih radnika. Pomalo mi zao njih, pa same sebe i tako u krug. Ako nesto posumnjaju pretrage se duplaju. Dvaput su mi slikali pluca. Na kraju su rekli ok. Moj udah je kratak. Mislim oduvijek i rekla bi da je problem u nosu, a ne u plucima. Ali, dobro… nisam doktor. Prepreka manje. Eto, nove. Leukociti u urinu. Ajmo, urinokulturu…fala Bogu, sterilno i mic po mic ostalo sve pet… Nabavila sam i spavacice kod Romkinja na Splavnici ispod Dolca. Posluzit ce svrsi. Natalija je kod njenih kolegica farmaceutkinja nabavila anatomske papuce. Na to sam osjetljiva, a budu skupe. Ove su s popustom. Sad, ceka me taj anesteziolog i narkoza…za mene najgori dio price … bol cu prezivjet… moj zivot je ionako uvijek bio krajnost…ili neizmjerna sreca ili neopisiva bol i patnja. Naucila sam na sve. Sad, hocu li se probuditi. Mislim, svi koji idu pod noz, narkozu imaju taj upitnik nad glavom. Barem, mislim da imaju. Istina, kad stanes i razmislis…vrtis cijeli svoj zivot unazad i sve, ali bas apsolutno sve dobiva neku drugu dimenziju. Vlastiti osmijeh ti postane drugaciji i hrpa nekih gluposti totalno beznacajna. Vjernik sam i pred operaciju jos slijedi ispovijed…za ono, ne daj Boze. Iako, covjek moguce nikad nije spreman za taj susret s Bogom. Sve tricave poslove pomalo privodim kraju…baka Mileva je dobila rakiju lozu..Jelena Ruskinja liker od malina…meleme sam raznosala…donjela kuci puricu i gicu za Bozic..Jos moram prodati koji med jedne obitelji iz Dvora i to je onda valjda to…ma, moram razmisliti koga sam moguce povrijedila, uvrijedila da zastrazim oprost. Iako, probudit cu se ja…zovu me one moje bosanske planine u meni da uzivam u horizontu…tamo gdje se spaja Nebo i Zemlja..pocetak i kraj…obavijen ljubavlju, a moj zivot prije svega jeste ljubav…
U Zagrebu, 20.11.2018.
Autorica: Sandra Šimunić
PODUZETNICE.BA