Da li je dobro vjerovati ljudima, biti odan i iskren, a u isto vrijeme i biti svoj…
Da li se smije, kad zakoračiš već u šestu deceniju života, pogriješiti u procjeni!?
… iako u srcu znaš da nisi pogriješio u procjeni, nego si se potajno nadao da nisi u pravu… Da li uopće smiješ takvo nešto sebi dozvoliti u trenutku kad više nisi ni mlad, ni bez iskustva, ni bez razočarenja u ljude…
E meni se desilo.
I kao i toliko puta do sada, zahvaljujem Bogu što mi ukazuje na ljude pored kojih ne trebam biti. To što mi otvara oči na način koji me boli, znači da ću baš dobro upamtiti lekciju.
Ne žalim se na ljude koje ovdje spominjem, žalim se na sebe koja nekad kao slijepac korača, slijepac sa širokim osmjehom na licu, dušom grli cijeli svijet. I nekad se sve smrvi u paramparčad i prijeti da te poklopi svu. Prijeti, a ti slijep, ne vidiš…
Ali gromade i nisu gromade, osim ako ih ti gromadama ne napraviš. Veliki ljudi su najjednostavniji, samo miševi imaju potrebu da ih velikim doživiš i uglavnom su spremni na sve. Koraci se nastavljaju, isti kao što su i bili. Sigurni i svoji. Nesinhrionizovani sa bilo čijim, samo moji.
Sama pala, sama se ubila. Nema rana, samo prašina. Tresem je sa nogavica i idem dalje. Čak se poslije samo nekoliko koraka ni tragovi ne vide. Stavljam poznati osmijeh na lice, na oči tamne naočale i grabim dalje. Nemam vremena da se okrećem iza sebe, toliko je toga lijepog i stvarnog što na mom puti stoji i čeka da mu posvetim koji minut… da mu sebe dam.
A greške se ionako iskustvom zovu i trebamo biti ponosni na svaku koja će od nas u konačnici napraviti bolje ljude i čovjeka koji je shvatio razloge svoga postojanja… Ako iz greške nismo naučili lekciju koja nam je data, opet ćemo je ponoviti, ali slijedeći put neće tako malo boljeti, slijedeći put nas može i ubiti.
Piše: Adisa Tufo “Ja životu u oči gledam”