Iako se primarno odnose na problematiku podređenosti žena u društvu, feminizam i feministički pokreti ne bi trebali predstavljati isključivo žensku borbu u postizanju ravnopravnosti, već je svakako važna i podrška muškaraca. Stoga ću, u ovome članku, pokušati potvrditi tezu iz naslova i ujedno kritički propitati ustaljene prakse patrijarhalnoga govora o feminizmu, ženskim pravima i praksama potčinjavanja.
Suočavanje s muškom poviješću
Američka teoretičarka bell hooks u knjizi Feminist Theory: From Margin to Centerpostavlja veoma važno pitanje koje se odnosi na tendencije ka ravnopravnosti žena i muškaraca, a to je ustvari “sa kojim muškarcima želimo biti jednake” (hooks, 1984: 18), imajući u vidu činjenicu da “ni sami muškarci nisu jednaki u klasnoj strukturi bjelačke prevlasti, kapitalizma i patrijarhata” (Ibidem). Upravo na temeljima ovog pitanja mogli bismo (nastaviti) graditi zajednički manifest feminističke borbe koja će u svoje redove uključiti i sve muškarce koji nisu sudjelovali i ne sudjeluju u praksama potčinjavanja i isključivanja žena, ženskih glasova i perspektiva iz procesa odlučivanja, na svim planovima i u različitim segmentima društvenog i političkog života. Iako je važno govoriti i naglašavati da feminizam nije pokret usmjeren protiv muškaraca, ne smijemo zaboraviti da je najnečasnija uloga u uspostavljanju i održavanju patrijarhalnih običajnih, religijskih i drugih praksi i normi koje kontinuirano proizvode podređenost žena u društvu upravo muška i da baš muške, a ne ženske, elite “vladaju poviješću i politikom te kontroliraju sredstva moći i tako odlučuju koje će realnosti uvažavati, pri čemu ženi dodjeljuju marginalan kulturni položaj”. (Drndić, 2006: 35)
Zbog toga se muškarcima danas, kao obaveza, nameće suočavanje s poviješću i sadašnjošću vlastite dominacije i politike opresije nad ženama, ali i suočavanje s realnošću suvremenog patrijarhata kojem su ponovno ključni faktor održavanja i promoviranja. Unatoč jasnoj svijesti o tome tko u tradicionalnim rodnim politikama ima prednost i tko je primarno “žrtvovan” radi te višestoljetne dominacije, kritika se ne može odnositi samo na muške elite. U održavanju stabilnih koncepata patrijarhata i tradicionalnih kulturnih normi sudjeluju, također, i mnoge žene koje “odgajaju nove generacije preko kojih prenose i čuvaju patrijarhat. One ne žele izgubiti sigurne pozicije koje imaju i previše su skoncentrirane na sebe i svoje porodice i ne obaziru se na druge i njihovu obespravljenost i isključenost. Uglavnom reagiraju ako su direktno ugrožene i obespravljene”. (Spahić Šiljak,Zašto feminizam?) Zbog toga, kako navodi Spahić Šiljak, važno je dati doprinos u borbi protiv “diskriminacije i isključivanja jer su klasna, rasna, ideološka, etnička i druga raslojavanja sve snažnija, a podupiru ih desničarske snage”. (Ibidem)
U toj borbi je važna perspektiva i podrška muškaraca iz više razloga, a nezaobilazno je istaći da su i oni na izvjestan način žrtve patrijarhata. To se najbolje očituje u činjenici da strogo utvrđena tradicionalna podjela rodnih uloga ne dopušta ni ženama ni muškarcima da se izdignu iznad rodnih normativa i oslobode se uspostavljene rodne i kulturne “razumljivosti”. Feministička je misao, baš kao i filozofija, nastala na temeljima “opiranja” normama, podsjeća nas u poglavlju “Biologija: kletva ili dar?” knjige “Tijelo, ženskost i moć” autorica Belma Bećirbašić. Opirati se normama i “razumljivosti” se čini doista važnim i revolucionarnim činom u kontekstu propitivanja tzv. fiksiranosti muškosti i ženskosti kao svojevrsnih kalupa u kojima je udobnost zagarantirana.
Sve to daje sliku patrijarhalne uslovljenosti – ne samo žena nego i muškaraca – s obzirom na to da su i oni “učeni da oslikavaju snagu, izdržljivost, emotivnu suzdržanost, agresivnost, samodovoljnost, natjecateljski duh”. (Bećirbašić, 2011: 45) Da bismo kritički preispitivali dodijeljene rodne uloge, načine djelovanja i ponašanja po principima binarne oprečnosti muško-žensko, važno je imati na umu da je ono što se označava kao muškost i ženskost zapravo “društveno konstruiran koncept i apsolutno nepoveziv sa spolnim datostima”. (Ibidem) To se najbolje vidi na planu onoga što je definirano kao tijelo koje je “više nego bilo koji drugi element našeg sebstva potčinjeno manipulativnim strategijama moći ne u smislu opresije, već što je postalo površina na kojoj se ispisuju i proizvode nova znanja; ono je eksperiment, performans, ekonomsko dobro, trgovinski proizvod, predmet razmjene”. (Ibidem)
Zašto je važan muški feminizam?
Vratimo li se ponovno na tezu da je feminizam i muško pitanje ili i šire od toga – da je feminizam za sve, kako napominje bell hooks, vidjet ćemo zbog čega je važno zajedničkim snagama i nastojanjima graditi bolje društvo u kojem neće biti mjesta nejednakosti muškaraca i žena, ratu i siromaštvu niti bilo kakvoj opresiji. Tu je feminizam polazišna točka svim ljudima koji se ne pristaju pomiriti sa stanjem u kojem vladaju nasilje, strah, klasni elitizam, nacionalizam, rasizam i dominacija. Feministička borba subverzivna je utoliko što se suprotstavlja navedenim oblicima nasilja. Danas se ono provodi i nad ženama i muškarcima, pa se u tom kontekstu značajno posvetiti feminizmu koji će iznova dovesti u pitanje “društvene odnose vladavine, njihovu kulturnu osnovu, polarizaciju, dualizam, odnose koji su ustanovili potčinjene kategorije, niža bića, koja nikad nisu priznata potpuno kao ljudska”. (Touraine, 2011: 142) Nemojmo zaboraviti da tradicija de niranja žena kao onih koje nikad nisu priznate potpuno kao ljudska bića nije iskorijenjena, pa u društvu nerijetko svjedočimo pristupima prema kojima su muškarci napredniji samo zato što su muškarci i kao takvi su prirodno predodređeni da budu dominantni5. To je u samom temelju patrijarhalne svijesti koju karakterizira “muška dominacija kako u javnoj, tako i u društvenoj sferi života, kao i nejednak odnos moći između žena i muškaraca pri čemu su žene sistematski u nepovoljnijem položaju i diskriminirane”. (Vasić, 2016: 134)
Ovako uređen sistem vrijednosti, zasnovan na hijerarhijskoj moći i dominaciji muškarca nad ženom nije stvar prošlosti već je, unatoč brojnim emancipacijskim iskoracima, još prisutan u 21. stoljeću kada “žene širom svijeta uživaju prava i mogućnosti o kojima prve feministkinje nisu mogle ni da sanjaju”. (Zaharijević, 2013: 398) Za feminizam, ističe Adriana Zaharijević, još uvijek ima mjesta, “za to je zaslužno društvo koje se i dalje sporo mijenja i teško odriče tradicionalnih obrazaca; za to su odgovorne žene i muškarci koji različito žive promjene uslovljene feminizmom; za to je, najzad, odgovoran sporni karakter želja koji u ženski pokret ulažemo, mogućnosti koje nam se nude, vizija budućeg društva i feminističke prošlosti koja nam služi kao uzor”. (Ibidem) Upravo bismo, vođeni prethodnom mišlju, mogli govoriti i o tomu da je vizija budućeg društva kao emancipiranog i oslobođenog okova mizoginije, klasne nejednakosti i diskriminacije zajednička vizija i ženama i muškarcima. Za postizanje takvog društva važno je u savezništvu imati i političke predstavnike koji će imati razumijevanje za probleme duboko u svim razinama društva, a koji se neće oglušivati na odveć prisutan problem rodne diskriminacije, neravnopravnosti i stvarnosti dizajnirane po mjeri elita. Budući da su na južnoslavenskom području, na mjestima odlučivanja, uglavnom dominantni predstavnici desnice, a ni ljevica nije autentična i principijelna u borbi, teško je vjerovati da pokretač promjena može biti isključivo onaj dio akademske zajednice koji ne robuje etnonacionalističkim retrogradnim politikama što su u pravilu i ženomrzačke jer poznato je da “središnja je dimenzija tih politika u većoj ili manjoj mjeri obično zabrinutost za ‘genetsku zalihu’ nacije”. (Yuval-Davis, 2004: 36) Teror patrijarhalne kulture provodi se, vidjeli smo, nad svima. Takva kultura, međutim, primarno je i ponajviše usmjerena na žene pa je stoga važno iznova se vratiti feminističkim principima pravde i jednakosti, koji će u svoje redove uključiti sve marginalizirane skupine i pojedince jer “bez šire društvene intervencije išli bismo sigurno daljem produbljivanju razlika”. (Grebo, 2014: 270) Govoreći riječima bell hooks, zamislimo život u kojem je vizija zajedništva filozofija koja oblikuje naše odnose: “Približite se. Vidite kako feminizam može dodirnuti i promijeniti vaš život i živote svih nas. Približite se i doznajte iz prve ruke o čemu je riječ u feminizmu. Približite se i vidjet ćete: feminizam je za sve”. (hooks, 2005: 11) Feminizam je i muško pitanje.
Autor: Nikola Vučić
Nikola Vučić, rođen u Mostaru, radi kao novinar na regionalnoj televiziji. U fokusu njegovog novinarskog, društvenog i studijskog angažmana su teme koje se tiču ponajprije obrazovnih i kulturnih politika, izgradnje mira i ljudskih prava. Među aktualnim istraživačkim interesovanjima su pitanja nacionalnih identiteta,
nacionalizma, feminizma, teorija roda i kulture. Publicirao u nekoliko časopisa i sudjelovao u organizaciji različitih aktivnosti u okviru Centra za kritičko mišljenje u Mostaru, a 2017. godine bio koordinator projekta “Etos rodne ravnopravnosti”.
Izvor:
Zbornik radova: “Kad se sretnu feminizam i religija”
Izdavač: IMIC Zajedno Sarajevo, suizdavač TPO fondacija i Omladinski forum iz Mostara.
Sarajevo 2017.
poduzetnice.ba