Autorica: Adisa Tufo
(3. april 2020. malo iza ponoći)
Moja samoizolacija ili karantina ili ono od kada živim heršteg #stayhome, počela je od 11.marta , znači manje od mjesec dana.
Period prije karantina bio je jako buran, bukvalno tempo “100 na sat”, ako izuzmem dio januara i dio februara, kada sam imala prilično problma sa zdravljem, ali (ono) kad sam mogla da stojim na nogama, nisma hodala neko “letjela” . Već je uveliko korona (corona, covid_19) bila blizu Balkana, kada sam otišla u Zagreb na 5-ti Kongres poduzetnica Hrvatske i regiona. I baš sam se dobro zabavila. Ali to je bilo zadnje veće okupljanje u HR, a za samo dva – tri dana su stala i sva okupljanja u BiH.
Do tada moja agenda za mart je bila popunjena, a april do Ramazana, planirala sam posvetiti sebi i svom zdravlju. Posjetiti ljekare i iskontrolisati ovo sve što znam da moram, u nadi da neće biti otkriveno ništa novo. Sa ovim poznatim “dijagnozama” nekako se nosim (ili živim u iluziji).
‘Elem, od toga nema ništa. Kao što reče Mile Đuknović “Šjedi đesi, za niđe si” … E tako i ja. Sjedim u kući i najviše online komuniciram i sa kolegama na poslu i sa roditeljima, ali i sa velikim brojem ljudi koji me prate na društvenim mrežama.
Danas sam poželjela nove cipele.
Kako smiješno. Nove cipele. Pa osim papuča koje nosim po dvorištu i patika koje sam tek dva tri puta obula da odem do dućana, ništa drugo iz ormara ne nosim. I trenerku. I pidžamu. A ipak sam poželjela nove cipele.
Crtam projekt za renoviranje kuće.
Hodam po kući sa zidarskim metrom, blokićem i olovkom u ruci i mjerim sve redom, a onda u besplatnim programima za uređenje stana crtam novi raspored prostorija, stavljam novi namještaj, rušim zidove, gradim stepenice, probijam prozore, uređujem terase, … Maštam i uživam. I ne zadržim se samo na svom stanu. Starijoj kćerci sam potpuno preuredila postojeći stan i “dogradila” još tri sobe, a mlađa je od ničega dobila svoj stan. Pregradićemo moj. Ionako je ogroman.
Sad smo svi zadovoljni ovim izmaštanim stvarima i jedva čekamo da “sve ovo prođe” i da maistori uđu u kuću. Pa polako, jedno po jedno.
Za početak ćemo premjestiti američki plakar iz jedne sobe u drugu. Nije puno, ali i to je nešto. A onda ćemo se potruditi da zaradimo novac za ostatak i napravimo ono što želimo.
Sad imamo motiv. Da ne klonemo… Imamo neku viziju ispred sebe. Kuda god koračam po svojoj trospratnici, već je percipiram drugačije. Već su tu neke druge zavjese, ćilimi, slike, ogledala. Novi sto za šminkanje. Novi vrtni namještaj. Suncobrani… Sve neke svijetle i tople boje.
A danas. Danas sam poželjela nove cipele. Žute. Jarko žute štikle. I jednu žutu “furla” torbicu uz njih. Da sluti na radost. Na smijeh. Na ljeto. Žuto će se dobro slagati i sa crnom i bijelom. A ja nekako najviše nosim jednu ili drugu, ponekad crno i bijelo kombinujem. I dodaću žuto, da miriše na sreću.
I već ih vidim, na polici, u novoj sobi za grderobu; torbica pored, ona se ne vidi, umotana je u original zaštitnu vrećicu, a cijela soba miriše na moj novi Chloe parfem; čuje se negdje u pozadini Vivaldi i sve miriše na strast, na radost života i na novi život…
Prošla je ponoć. Već se 3. april 2020. godine.
Imam pune 53 godine. Preživjela sma rat u Bosni i Hercegovini. Osim 45 dana ljeta pred sami kraj rata, cijelo sam vrijeme bila ovdje gdje se i sada nalazim, u svojoj kući, u predgrađu Sarajeva.
Bilo je u mom životu različitih kriza i osim rata. Nestašica, bonova za hranu, više vrsta ograničenja. Bilo je… Ali je oko mene uvijek bujao život. Društveni život. Čuo se smijeh, čuo se plač. Čula se muzika. Svadbe i sahrane… Sastanci, kongresi, konferencije, pozorišne predstave, koncerti, filmovi u kino salama, … Škole, fakulteti, sportske dvorane, utakmice, … Svega je bilo. Do sada! Sada je sve stalo. Prvi put u mom životu. Cijeli svijet je zamrznut. Ulice sablasno puste. Gradovi bez ljudi. Zabrana kretanja. Djeci i starijima. Samo radno sposobni i to isključivo van policijskog časa. Onda policijski čas u prvi mrak i muk do jutra. I tako svaki dan…
Kao da nije obeharalo, kao da ptičice ne pjevaju, kao da i nije proljeće…
Da, kao da nije proljeće… Ne gaze dječije nožice po maslačku i mladoj travi, ne dive se penzioneri mirisnim mahgolijama u parkovima; svi su zatvoreni i u ozbiljnom strahu od neke fantomske bolesti, o kojoj svi govore, od koje skoro pa niko i nije bolestan, od koje poneko i umre, za koju nema testova, za koju testovi nisu pouzdani, zbog koje su bolnice prazne, zbog koje ne ideš doktoru, … od koje se umire… Poneko i ponekad … Zbog nje ne smiješ vani bez maske i bez rukavica. Nije nikome jasno mora li se maska nositi u autu, pa neki nose – neki ne nose, ali nikome i dalje ništa nije jasno.
Neko kaže prestaće u maju, neko kaže prestaće u junu, neko kaže prestaće u septembru, a neko kaže da prestati neće nikada… A kažu i da neće nikada više biti isto…
Ne znam, nisam vidovita. Nisam ni prije bila vidovita, ja samo znam da maštam…
Po tome sam još djevojčica. Ništa se tu promijenilo nije. Ona ista, kao kad mi je bilo 11-12 godina i kad sam još vjerovala da život može biti lijep.
Začudo, vjerujem i sad.
Za mene je ovo #coronatime kao oblačan dan; vjerujem da će proći i da će osvanuti vesela jutra. Doći će Vivaldijevo ljeto razigrano, okitiće se moje dvorište ružama raspupalim, a terase će osvanuti prepune raznobojnih ocvalih surfinija. U kući novi raspored, svježe okrečeni zidovi i mirisni tepisi, dječiji smijeh iz komšijske bašče, a na mojim nogama nove cipele…
ADISATUFO / PODUZETNICE