Prema “Konkretnoj utopiji: Arhitektura u Jugoslaviji, 1948-1980”, debitantskoj izložbi glavne kustosice arhitekture i dizajna MoMA-e Martine Stierli, prikazano je kako su objekti i osobe koje stoje iza njih doprinijeli modernizaciji i društvenoj povezanosti historijsko-multietničkog regiona.
Tekst koji čitate posebno ističe utjecajne žene tog razdoblja i njihove izvanredne i originalne radove.
U temeljnom načelu socijalističke Jugoslavije, žena partizana osvojila je emancipaciju borbom. Aktivnosti Ženskog antifašističkog fronta za vrijeme Drugog svjetskog rata, koje su se proširile od oružane borbe do osnovne političke organizacije, nadogradile su i učvršćivale položaj žena u stvaranju socijalističke federacije. Prijelazom na civilni život, prvi jugoslavenski ustav iz 1946. godine nedvosmisleno je odobreno punopravno državljanstvo jugoslavenskih žena, jamčeći glasačka prava svim građanima bez obzira na spol i pružajući posebnu zaštitu ženama u proizvodnom procesu. Također, pridržavajući se jednog od temeljnih načela socijalističko-marksističke ideologije; to jest – ženska emancipacija ovisi o ravnopravnoj raspodjeli bogatstva i obrnuto.
Ipak, postojale su sistemske razlike. Rodna nejednakost nije prepoznata kao autonomno pitanje, već je bila podvrgnuta općem diskursu klasne borbe i samoupravljanja. Takvo je stajalište ometalo napredovanje žena u vodećim položajima, a arhitektura nije bila iznimka. Nekoliko arhitektica koje su bile na rukovodećim mjestima napravile su određene pomake u regiji i profesiji. Doprinosi arhitektica, koje su često izostavljene iz historije arhitekture Jugoslavije trebaju biti poznate. A njihovom vidljivošću osjetan je propust ustavnog obećanja o ravnopravnosti.
Značajna otkrića koje su žene napravile u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata ne mogu se zanemariti. Njihov upis u visoko obrazovanje stalno se povećao za prva tri desetljeća nakon rata; do 1962. godine 45 posto diplomanata Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu bile su žene. Povećana je i prisutnost žena na radnim mjestima; žene su 1948. godine činile 24,5 posto aktivne radne snage, do 1978. godine čine punu trećinu. Do 1971. godine žene su imale manje od 10 posto rukovodećih položaja. Istovremeno, nuklearna porodica u kojoj su oba roditelja bila zaposlena postala je temeljna ekonomska jedinica u socijalističkoj Jugoslaviji, a dok su zakonske odredbe kao što je plaćeno porodiljsko odsustvo olakšali dio porodičnog tereta, neplaćeni rad u kućanstvu ostao je gotovo isključivo ženskom zadaćom.
Sveobuhvatna rekonstrukcija domaćeg okruženja, koje obuhvata sve dijelove iz pojedinog stana do naselja, zaokupilo se poslijeratnom generacijom arhitekata. Upravo je taj pokušaj reformacije stanovanja i domaće sfere kroz dizajnerska istraživanja, publikacije i didaktičke izložbe u kojima su žene često preuzimale vodstvo, oslanjajući se na ostavštinu prethodne generacije žena koje su u arhitektonsku struku ušle u dizajn interijera i primijenjene umjetnosti. Na primjer, arhitektice poput Branke Tancig Novak (1927 – 2013), koja je bila pionir dizajna montažnih kuhinja, usmjerili su svoju pažnju na modernizaciju kućanstva.
Doista, pojedinačna studijska praksa i kredit koji se dodjeljivao često se pokazao neodrživim profesionalnim modelom za žene, a često su ušli u struku kao zaposlenici u istraživačkim institutima ili u odjelima za projektovanje, velikih građevinskih firmi. Na primjer, Mimoza Nestorova-Tomić (b. 1929) pomagala je u Institutu za planiranje i arhitekturu u Skoplju, usko surađujući s timom Kenzō Tangea o planu rekonstrukcije makedonskog kapitala nakon pogibeljnog zemljotresa 1963. godine. Arhitektica je osmislila slavni Muzej Makedonije (1963-72) s Kirilom Muratovskim (1930) – a poslije je postala rukovodilac Instituta.
Milica Šterić (1914-1998) predstavlja primjer rasta i putanje za uspješne žene. Godine 1947, nakon kratkog rada u Ministarstvu građevinarstva, nastavila je nadzirati Odjel za arhitekturu i urbanizam u državnoj građevinskoj kompaniji Energoprojekt, koji je bio zadužen za mnoge važne infrastrukturne projekte diljem Jugoslavije i inozemstva. Vodila je kompaniju u složenim geopolitičkim odnosima diljem Afrike, Bliskog istoka i zemlje, što je omogućilo uspon na korporativnu hijerarhiju da zauzme izvršno mjesto na upravnom odboru Energoprojekta. Naposljetku je postala pomoćnik direktora cjelokupne firme i postala prva žena sa visokim položajem u Energoprojektu, kao i žena koja je osmislila sjedište ove firme. Objekat od 13 spratova i napredna instalacija sistema zidnih zavjesa najavila je tehnološke ambicije kompanije i poslužila kao alat za marketing, a za sve zaslužna jedna žena.
Kao plodni glavni dizajner i vlasnik vlastitog studija, crnogorska arhitektica Svetlana Kana-Radević (1937-2000) bila je rijedak izuzetak dizajnerica koji nisu ostali samo anonimni saradnici. Radevićka je diplomirala na Arhitektonskom fakultetu i Odsjeku za historiju umjetnosti Univerziteta u Beogradu, te je nedugo nakon toga izabrana za dizajn hotela Podgorica (1964-67) u glavnom gradu Crne Gore. Uspjela je na nacionalnoj razini 1967. godine kada je osvojila federalnu nagradu “Borba” za arhitektonski projekat. Zgrada slijedi valovitu obalu rijeke Morače uz koju stoji, omogućujući simbiozni odnos između prirode i gradilišta. Zidovi od tri dijela, impregnirani lokalnim riječnim šljunkom, oblikuju stambene četvrti i zajedničke prostore, a njihova materijalnost dodatno pomiruje okolinu i gradnju. Projekt naglašava kako Radevićka nije samo razvila formalne tendencije iz suvremenog brutalizma, već je dodala i nešto novo, njen razvoj se nastavlja nakon što je 1972. godine osvojila Fulbrightovu stipendiju za studij s Louisom Kahnom na Univerzitetu Pennsylvania. (Svetlana je bila jedna od mnogih jugoslavenskih arhitekata koja je privremeno studirala ili radila na Zapadu – u nekim slučajevima, uz praktičare kao što su Kahn i Le Corbusier). Nakon povratka u Jugoslaviju, osmislila je veliki broj projekata, od kojih je istaknuti Hotel Zlatibor (1975.-81.), , monolitni betonski krak u zapadnom srpskom gradu Užicama. Kao aktivni dizajner u globalnim arhitektonskim mrežama, radila je s metabolističkim arhitektom Kishom Kurokawaom u Tokiju, a 1994. izabrana je kao strana članica Ruske akademije arhitekture i građevinarstva.
Danas su Svetlanin “Hotel Podgorica” i Šterićina zgrada Energoprojekta ugroženi: kontekstualni integritet Hotela ugrožen je izgradnjom susjedne toranj od 12 kata, a zgrada Energoprojekta postoji samo kao betonski kostur. Nova historiografija jugoslavenske poslijeratne arhitekture ne može sama sebe spasiti, ali, kako zaključuju stručnjaci njujorškog muzeja treba renovirati njihove ostavštine. Radevićevićkini hoteli, Tancigovina montažna kuhinja, Ivanšekovićkina istraživanja, Šterićina upravljačka ostavština i urbanistički planovi i muzej Nestorova-Tomić svjedoče o mnoštvu i raznolikosti tih arhitektonskih postignuća u socijalističkoj Jugoslaviji.
Ovaj je tekst prilagođen iz eseja “Prema konkretnoj utopiji: Arhitektura u Jugoslaviji, 1948-1980”, koja prati izložbu Muzeja suvremene umjetnosti u New Yorku, otvorena 15. jula.
Za poduzetnice.ba prevela Ilma Softić.
poduzetnice.ba/metropolismag.com