USPJEŠNA PRIČA BH PODUZETNICE OBJAVLJENA NA KOSOVU U KNJIZI WOMEN BOOK NA BOSANSKOM I ENGLESKOM JEZIKU
Ja sam Jasminka, živim u Tuzli i ovako počinje moja priča.
Rođena sam u Doboju 06.05.1974. godine i kao što su svi odlazili trbuhom za kruhom tako i ja sa svojom porodicom odlazim da živim u Pulu.
Išla sam u Puli u školu, ali sam raspuste provodila kod nene u svojoj Bosni. Dok su djeca maštala o odlasku na more ja sam maštala i jedva čekala raspust da dođem tamo gdje je mom srcu najljepše.
Tako jednog raspusta upoznam čovjeka koji u moj život unosi sreću. Bio je to moj muž Šefik Čamdžić. On je bio sve što jedna mlada djevojka može poželjeti i kada su nam se pogledi susreli znala sam da je to čovjek kojeg želim za čitav život, ali rat kao što je svima donio loše tako je i mene pokušao rastaviti od moje ljubavi, ali ljubav nađe put kad je dovoljno jaka.
Moja je bila i u vihoru rata 1994. godine kada svi bježe iz Bosne ja putem spasa odlazim iz Pule u susret svojoj ljubavi. Moji roditelji su bili zabrinuti zbog moje odluke, ali nisu me mogli spriječiti. Ja sam čvrsto odlučila da idem u rat i sad znam da sam tom svojom odlukom spasila jedan život i u njegov život unijela radost. Putujem autobusom tri dana i tri noći obilazeći ratne zone. Punktovi, vojnici, odjeci granata u daljini ponekad su ulijevali strah u mene, ali želja za voljenim bila je jača od straha.
Slušala sam na mjestima da je strašno i da se puca na sve strane. Mislila sam da nije tako strašno kao što govore. Moja misao da će moj Šefik doći na stanicu po mene okupirala je moje misli. Nisam više čula pucanj, zamišljala sam bajku koju sam sanjala sa Šefikom. Svi putnici u autobusu znali su da sam ja mlada i da idem da se udam za vojnika Šefika koji brani BiH. I tako sam ja došla u BiH, vojniku koji je osvojio moje srce u najljepšoj zemlji u kojoj sam ja kod svoje nene u Lukavici upoznala i doživjela najljepše dane. Bila je svadba, ja mlada u vjenčanici, a on u vojnom odijelu. Kažu da sam bila najljepša mlada koja je došla u Gračanicu.
Nakon vjenčanja 27.08.1994. godine imali smo neki privremeni smještaj i počeli smo od ničega da stvaramo dom. Šefikovi roditelji imali su četvero djece i porodičnu kuću u Lukavici u kojoj su živjeli. Kuća se nalazila blizu opasne zone koju su četnici držali na oku. Moj Šefik je dan i noć bio na liniji, ali najvažnije je bilo da se vrati zdrav i živ. Uslove za život nismo odmah imali, ali smo se malo po malo snalazili i uživali u malim stvarima. Stvorili smo dom i porodicu. Iz naše ljubavi rodilo se dvoje djece.
Danas kad se svega prisjetim bili su to dani kad je život bio najvažniji. Meni sa mojim Šefikom najbolji.
Mnogima nije bilo jasno zašto sam ostavila grad u Puli i došla u BiH kad je bilo najteže. Sad znam da je sve to tako bilo suđeno. Kada sam upoznala Azeminu osjetila sam posebnu energiju i povjerenje koje mi i dan danas pravo znače. Njena porodica postala je dio mene i mog Šefika iako se nikada prije nismo poznavali.
Ja sam od malih nogu voljela da pletem, heklam i sa svojom mamom radim ručne radove. Tako sam u ratnim danima imala vremena i stalno sam nešto radila. Kada je 2006. godine osnovano udruženje, Azemina mi je predložila da se učlanim. Tako sam bila ispunjena aktivnostima koje je Udruženje Gračaničko Keranje pružalo mnogim ženama pa i meni.
2009. godine Azemina me je pozvala da napravim jednu ružu ili cvijet za Srebrenicu. Ideja i želja je bila Azemininog brata dr. Mustafe Cerića, tadašnjeg reis uleme BiH. Azemina mi je često pričala o svom bratu da je mnogo radio da se Srebrenica i istina o Genocidu ne zaboravi. Svi smo znali šta je bilo u Srebrenici. Mnogo toga smo preživjeli. Rane su bile bolne.
Kada sam ja odabrana ispred svih žena da napravim jedan cvijet, bila mi je velika briga, ali i radost što sam dobila baš ja taj zadatak. Azemina mi je rekla da cvijet mora biti čisto bijele boje, simbol života nevinih žrtava Genocida. Trebao je imati zelenu boju kao simbol nadanja i broj jedanaest kao dan stradanja u Srebrenici.
Uradila sam nekoliko uzoraka i odabrali smo jedan koji se posebno isticao i zračio velikim posebnim znakom. Bila sam sretna što sam uspjela. Odabrani cvijet sam radila dan i noć. Moja vještina heklanja postala mi je posebno draga i bila sam ponosna što znam da radim.Tada nisam znala da će cvijet ovoliko narasti, znala sam i osjećala da radim nešto dobro.
Posebno sam bila sretna što cvijet osjećam u duši i svaki urađen cvijet činio me posebnim. Osjećala sam kao da sam spasila mnoge živote.
Svaki cvijet davao mi je snagu koju nisam prije imala.
Čini mi se kao da sam učinila da svijet postaje ljepši.
Cvijet mi je davao nadu da će istina i pravda doći.
Udruženje Gračaničko keranje sa Azeminom na čelu organizovalo je edukaciju žena koje žele da ručno rade cvijet. Ja sam mnoge obučila i žene koje su znale raditi ručne radove bilo im je želja da nauče i dadnu svoj doprinos izradi cvijeta. Sjećam se da je Azemina predlagala da se u Srebrenici napravi radionica i da se u što većem broju uključe žene iz Srebrenice kako bi se cvijet radio u blizini Potočara, i tako poklanjao svima koji dolaze u Srebrenicu.
Kako se nije ostvarila ta mogućnost, cvijet smo radili u Gračanici. Cvijet je bio prihvaćen i svi su željeli da ga imaju. Radilo se dan i noć kako bi se uradilo što više cvijetova.
Nisam mogla da vjerujem svojim očima koliko je cvijet koji sam ja uradila bio tako značajan i voljen. Radila sam ga i radim ga sa puno ljubavi i osjećanja koji se ne mogu opisati niti objasniti. Tiho dok radim učim Fatihu za sve prerano otišle.
Sad znam sigurno da sve što se radi srcem da je to put koji radi dobro.
Tako je cvijet koji sam uradila krenulo.
Krenulo je iz srca i našao put do srca i zato nije slučajno što se nosi na lijevoj strani.
Zato je on postao simbol koji se danas prepoznaje i ostaće da živi sa onima koji ga slijede.
Sretna sam kad vidim da mnogi vole kao i ja da simbol poštuju i ne zaboravljaju ono što se desilo u BiH.
Cvijet je nada.
Cvijet je opomena da se nikome više ne desi Srebrenica.
Noseći cvijet postanete prepoznatljivi bez da išta kažete.
Cvijet sam priča priču.
Cvijet spaja ljude, širi ljubav i prijateljstvo.
Ja sam ovim cvijetom dobila bogatstvo koje se ne mjeri novcem.
Nikad neću zaboraviti prve susrete sa žrtvama rata , njihove zagrljaje, otkucaji njihovih srca koje sam osjetila u čitavim tijelu i riječi zahvale dok su im se oči pune suzama.
Zato sam ja odlučila da uradim 8372 cvijeta koliko je stradalih u Srebrenici. Kada sam ispunila taj zadatak shvatila sam da je puno više stradalih u BiH i odlučila sam da ću cvijet raditi dok me ruke i oči služe za sve nevino poginule ma gdje bili.
Ja zelim da moj cvijet nose u cijelom svijetu kao znak sjećanja na sve poginule u bilo kojem ratu.
Sad znam da je moja sudbina bila da ja dođem u Bosnu i napravim cvijet koji će biti prepoznatljiv u cijelom svijetu. Znam da ništa nije slučajno i da sam ja odabrana za taj zadatak.
Hvala ti Bože što si mene odabrao da uradim ovaj cvijet to je moja najveća nagrada.
Molim Te, Bože,da tuga bude nada
Da osveta bude pravda
Majčina suza molitva
Da se više nikome ne ponovi Srebrenica.
Piše: Jasminka Čamdžić