Zašto da razmišljaš pozitivno?
Sigurna sam da je nužno da razmišljaš pozitivno?
Samo sa pozitivnom misli prizvaćeš pozitivne trenutke. Samo ako zračiš pozitivnom energijom, takvu istu ćeš i privući. Zar optimisti može nešto loše da se desi. Čak i ako ne krene po planu, nema veze, jer sigurna sam da se sve sa razlogom dešava i to što nije po tvom planu, ne znači ama baš ništa.
Šta je moje saradnice ponukalo da mi savjetuju da se klonem javnog nastupa? Ne mogu da nađem dugi odgovor, osim da su pesimistične i da ona u svemu predviđaju neki potencijalno loš ishod. Drugog odgovora nemam.
Ali za mene to ne važi, ja sam drugačija… Ubjeđena sam da nam je dužnost da dijelimo od svega što nam je dato. Ako ja imam neke talente ili osbine, recimo ako mogu otvoreno pričati o sebi pred drugima, koje ili ne znam ili znam nebitno, i ako uz to imam šta ispričati, onda to i trebam da radim. Bez obzira da li ću slavno ili neslavno završiti. Šta sam dobila ako se štedim? Osrednji život bez strasti, bez uzbuđenja, bez adrenalina, bez ludih trenutaka, bez rizika, ali i bez uspjeha… Ne bih se potrošila… Eh, … kao da je to moguće. Potrošiće me život i ovako i onako. Srce će otkucati onoliko otkucaja koliko je zapisano, ni manje, ni više… Jednom ćemo svi otići. Ali dok smo ovdje imamo sve šanse da svoje živote učinimo zanimljiv i pozitivnim, da svoje snove ostvarimo i da stalno prelazimo svoje granice.
Ja se ne bojim pada, ne bojim se blata, ne bojim se neuspjeha, rizika…
Bojim se osrednjosti i vegetiranja, prosječnosti i utopljenosti u mase. Bojim se nevidljivosti. Za to nisam rođena…
Nikada nisam imala vremena da analiziram tuđe živote, zato što živim svoj. Mene drugi ljudi ne zanimaju, osim ako im na neki način mogu pomoći da skinu koprenu sa očiju i počnu otvorenih očiju gledati svijet oko sebe.
Sjećam se jednog sijela sa Hafizom Bugarijem na kojem je cijelo vrijeme pričao baš o ovome, kako loše misli privlače loša djela i obratno. Pričao nam je o nekom čovjeku koji je jako strahovao da ga lopovi ne opljačkaju i bio time baš opsjednut. I baš njemu se stalno dešavalo da mu ukradu auto, opljačkaju kuću ili barem pokušaju… Kod nejga su se takve stvari ponavljale.
Godine su prolazile, a ja sam svjedočila upravo takvim stvarima. Ono što me je brinulo, to me je i stizalo, a ono što sam ignorisala i mene je ignorisalo. Počela sam da razmišljam na ovakav način. Ispočetka sam to trenirala, a kasnije je to postala navika. Svaku lošu misao koja je pokušala prodrijeti kroz oklop mog optimizma sam odmah odbacivala. Nemoj banalizovati ovakav način razmišljanja, ništa se u životu, nikada, ne dešava bez razloga, samo je stvar da li ćeš odbiti ili zagrliti ono što se dešava. Ako zagrliš biće ti puno lakše, ako odbijaš neće ništa od tebe otići, samo ćeš u toj borbi uzalud izgubiti energiju …
Nauči razmišlajti pozitivno, koliko god izgledalo ludo, ali drugog načina nema da napraviš korak naprijed.
Piše: Adisa Tufo