KOLUMNA: IZ DNEVNIKA JEDNE COACHING KLIJENTICE
If you want to change your personal reality, change your personality.
Da li vam se ikada desilo da na pitanje ko ste vi, nastane muk? Meni jeste. Na mojoj prvoj coaching sesiji, na pitanje ko je S.? Nisam znala odgovor, zastala sam i ni riječ nisam izustila. Potrebno je bilo par pitanja, da me potakne da kažem nesto o sebi, al veoma malo, nedovoljno. Ne volim pričati o sebi, dugo vremena sam smatrala da to nije ni bitno. Drugi su me opisivali kao povučenu i stidnu, a meni su to bili najmrži opisi. Ječila sam se kad to čujem, jer nekako u dubini sebe znala sam da to nije tačno. Imam puno toga za reći, ali mi nešto iznutra ne da da izgovorim. Nisam nikad odgonetnula šta…
“S. moras mi reći ko si, moraš mi se otvoriti, ukoliko želis da napredujemo.” Odzvanjalo mi je u glavi cijelu narednu sedmicu i pitala sam se: ko sam ja? Prva stvar koja mi je pala napamet – neko sam ko se čitav život trudi dopasti svima, iako se takva ja, sebi nikad nisam sviđala.
Uvijek mi kroz glavu prolaze ove misli: “Šta li taj neko misli o meni?” “Jesam li zanimljiva, dovoljno lijepa, dovoljno pametna?” “Sigurno sad misli da sam debil, retard” i nastavlja se misaoni proces u nedogled, u mojoj glavi. Energija se troši. A svijet je u suštini naše ogledalo, ono što je u tebi, oslikava se i vani. Na kraju trošenjem energije na razmišljanje sta će ko reći ili pomisliti, zaista djeluješ kao bezlična i dosadna osoba. A ona mala S. u dubini tebe samo želi da pokaže ko je.
Shvatila sma da mi svojim pogrešnim uvjerenjima blokiramo vlastitu ličnost. Ne dozvoljavamo dijetetu u sebi da pokaže (i sebi i svijetu) ko je zaista.
“S. zapamti jedno – MAPA NIJE TERITORIJA.” Mapa je u suštini nas um, percepcija onoga sto nam se događa, a teritorija je realnost. Svaka situacija koja nam se događa, da bi naš um to percipirao prvo prolazi kroz naše filtere, uvjerenja, dosadašnja iskustva i na osnovu tih filtera naš um situacije registruje ili kao pozitivne ili kao negativne, prihvatljive ili neprihvatljive. “S. molim te nemoj se baviti tudjim mapama, bavi se svojom. Nemoj pretpostavljati šta ko misli, zar je važno? Zašto je toliko bitno šta ja mislim o tebi ili bilo ko drugi? Hoćeš li postati ljepša, ružnija, pametnija ili manje pametna na osnovu onog što ja mislim o tebi? Hoće li to i na koji način uticati na tvoj život? Neće! Ok, a zašto se onda baviš time?”
Uvjerenja koja nas vode u životu stičemo od malena. Zapitala sam se, otkud meni to uvjerenje da nisam dovoljno dobra, odakle dolazi potreba da se svidim svima? Odmah sam znala šta je u pitanju, ali nisam željela o tome pričati, dok me na sesiji nije upitala.
I ispred mene je scena: mala S. na velikom odmoru, stoji sama u redu i čeka da se neko pojavi i stane u red, samo da ne izgleda odbačeno. Djeca trčkaraju, sve je tako živo. Želi i ona da se igra, ali djeca ne žele sa njom. Misle da nije dovoljna. Ili ona misli da nije dovoljna… Dok sam to pričala na sesiji, nisam od suza mogla doći do riječi. Gušile su me. Deralo me je nešto iznutra. Zamislite toliko boli nešto tako, naizgled bezazleno, što mi se desilo prije 20 godina. Ali ta sitnica je oblikovala ovu mene danas, stvorila je tu potrebu da ne budem odbačena. Da se svidim.
To se počelo oslikavati na moje sve odnose. Izbjegavam konflikte, ne borim se za sebe, ne znam ljudima sa stavom reći DOSTA, NE MOŽEŠ SA MNOM TAKO. Svjesna sam da određeno ponašanje nije korektno i da je disrespect prema meni, ali odbijam reagovati na to. JER NE ŽELIM BITI ODBAČENA, ne želim se opet osjećati kao mala S. stajati u redu sama. Na sve ću pristati, sve ću prešutiti, samo da budem PRIHVAĆENA.
“S. da vidiš sada to dijete u školi, kako bi reagovala? Šta bi poručila tom dijetetu? Na kraju, šta je to što bi rekla maloj S.? Da li bi je zagrlila, poljubila, ohrabrila…?” Opet je nastao muk, počela sam razmišljati, nisam govorila iz srca. Mada sam u dubini sebe i pomislila isto. “S. da li bi je zagrlila, rekla joj: volim te? Ja te prihvatam takvu, ne moraju druga djeca. Dovoljna si. Vrijedna si. Pa hajde sad zatvori oči i vizualiziraj malu S. Zagrli je jakoo i reci da je volis, zagrli sebe. Prihvati to! To si ti, mala ti.”
“S. bol nas čeliči, uči nas kroz život. Zašto ne iskoristiti to iskustvo koje si doživjela kao djevojčica, kao snagu i motivaciju da budeš najbolja verzija sebe? Da dokažeš sebi i svoj “toj djeci” ko je S.? S. neće više nikada biti nevidljiva i nebitna osoba, znaš i sama da si puno više od toga.“
Osvijestite svoje obrasce ponašanja. Šta vam se u djetinstvu desilo, koja uvjerenja se stekli koja vas sad blokiraju. Nadam se da sam vam uspjela predočiti sta jedan trenutak u djetinjstvu čini za naš život.
Molim vas odgajajte svoju djecu da budu brižna i empatična prema drugoj djeci. Nikada ne znate kako jedan neprimjeren komentar, ponašanje moze uticati na tok nečijeg života. Podižimo jedni drugima samopouzdanje, budimo ljubav i podrška. Budimo promjena koju tražimo od svijeta…
(nastaviće se)
Piše: S.B.
