Zahvalnost
Riječ koja je obilježila jedan život.
Moj život.
Tolike godine do zrelosti, koje sam ostavila iza sebe, obilježila je jedna jedina riječ.
Sjećam se dana kad sam u rukama držala svoju prelijepu, tek rođenu kćerku i duša mi bila ispunjena zahvalnošću. Zahvaljivala sam na tom divnom poklonu i na činjenici da sam mama. Dobila sam dijete u jeku rata, okolo se ginulo, padale su granate, a ja sam voljela, … Voljela sam to prelijepo malo biće, koje je u potpunosti ovisilo o meni i voljela sam život. Dok su oko mene sijevali geleri i snajperski metci, a mrtve smo sahranjivali svaki dan, u mojoj duši smrt nije postojala kao opcija.
Godine su prolazile, sa godinama su se redala i iskušenja i izazovi, smjenjivali su se lijepi i oni manje lijepi trenutci…
Rat se završio, radili smo oboje, djeca su rasla. Ne mogu reći da sam u toj stisci sa životom osjećala sreću i zadovoljstvo. Tražila sam se. Ali godinama na pogrešnim mjestima. U očima ljudi koje sam voljela, mene nije bilo. Bili su zaokupljeni vlastitim životima, vlastitim problemima i vlastitim potrebama.
U očima moje djece, koja su toliko ovisila o meni, nalazila sam najveću radost i konstanti razlog za zahvalnost. Zahvalnost Bogu što postojim. Zahvalnost što sam normalna, što imam normalnu i zdravu djecu, što imamo neke sasvim obične stvari koje ipak svi nemaju… Naučila sam ih da je radost u davanju, u dijeljenu svog imetka i davanju svog vremena za dobrobit drugih ljudi. Obje su jako dobro naučile te lekcije. Postale su nesebične mlade žene i ja sam jako zahvalna dragom Bogu na tome.
Sjećam se jednog trenutka u ratu. Pokušali smo da «ni iz čega» obnovimo barem jedni prostoriju u porušenoj kući. Moj muž je svaki dan grabio trenutke da reda komadić po komadić (ni sama ne znam kakvog) parketa i napravio nam pod u sobi. Nismo imali krevet, neke smo dušeke stavili na pod. Ali imali smo pod! Naravno da smo prije rata imali sve, naravno da su dušmanske granate i kuršumi odnijeli to materijalno što smo stekli, ali nama je bilo suđeno da živimo još. I da ne gledamo iza sebe. Da ne razmišljamo šta smo sve imali, pa «neimali», nego šta je to što i pored svega imamo u tom trenutku. Imali smo pod. I to je bio dovoljan razlog za sreću.
Sjedila sam na klupici prozora, ljetni dan je bio miran i napolju je bilo vedro. Jedan od onih dana kad se tišina čuje i ulijeva strah i slutnju, jer obično slijedi «krvava» noć i nakon nje vijesti koje postaju jezivo «normalne», brojimo mrtve. Ne znamo da plačemo, suze zaleđene, sve unutra boli, ali se ne damo, ne damo da nas to slomi iznutra.
Sjedim tako, u jednom takvom danu, na klupici prozora i zahvaljujem. Zahvaljujem što sam živa, što imam porodicu, što imamo taj dan da jedemo i imamo pod…
*****
Kažu da vrijeme brzo prolazi, ne bih rekla… Prije bih to definisala kao naš prolazak kroz vrijeme. Nekome se čini da su godine brzo prošle, a nekome nikad proć’… Zavisi šta su donijele i zavisi kako smo ih prihvatili i osjetili.
Prolazimo kroz vrijeme i udaramo od grebene života, nekad boli manje, nekad više. Vremenom se naučimo provlačiti između oštrih stijena. Da nismo imali toliko treninga, vjerovatno nikada naučili ne bismo. I šta onda drugo nego zahvaliti se na svim tim ranama koje su od nas napravile jače ljude. Da jače, ali ne nužno i bolje. Neki ljudi nisu u stanju zaliječiti svoje rane, one uvijek krvare i bole i podsjećaju ih na trenutke kad su stečene. A neko drugi jednostavno ide dalje i ne osvrće se ni na znoj, ni na krv, ni na suze… Takvi pobjeđuju. To su oni rijetko hrabri, koji jednostavno znaju, da izbora nemaju i da će pješčani sat njihovog života iscuriti, a da se, ako se stalno osvrću, neće imati ničeg lijepog sjećati. Pa onda žive intenzivno i dišu punim plućima, znaju da svako zrnce pijeska u satu pješčanom, od zlata je vrijednije… Mi jesmo u prolazu na ovome svijetu, ali biti prolaznik ne znači biti nevidljiv i ne ostaviti trag. Rađamo se sa određenim razlozima, određenim misijom, za koju baš nisam sigurna da smo dobro shvatili. Barem većina ne. Uči… ! Čitaj! Spoznaj! Saznaj! Istraži! Otkrij! Ponašaj se lijepo, budi pošten, odgovoran, ponosan, smio, … nisu upute za mrtve ljude. Te su upute nama živima date. Da ih slijedimo i da budemo prvi među prvima, a ne posljednji među posljednjima…
Zahvalnost. U duši osjećaj i ne osuđuj nikoga. Ne znaš u šta diraš. Ne znaš da li boli. Radi na sebi. Uči, uči, uči i nikad ne prestaj. Zar je trebalo da se počne pričati o konceptu cjeloživotnog učenja, da bismo ga mi prihvatili. Zar nam taj koncept nije u krvi, zar nam nije rečeno da učimo, bez vremenskog ograničenja.
Zahvalnost. Glasno izgovori! Zahvali se Bogu na svemu. Zahvali se djetetu kad ti pruži cvijet. Zahvali se komšiji, ako ti pridrži vrata. Zahvaljuj se neprekidno, jer ništa se ne podrazumijeva…
Prebrzo prolazimo. I često pomislim da odlazimo, a da nismo spoznali ni odakle ni kud idemo… Kao da ćemo se vratiti jednom.
*****
Ni sama ne znam kada sam se naučila radovati svakom novom danu, ali definitivno znam da nisam uvijek bila ovakva. U ranoj mladosti, sam pisala poeziju koja je bila jako lijepa, ali je pokazivala i duboku emociju, koju sam pretpostavljam tada i osjećala. Moje pjesme su bile tužne. Pune neke čežnje. Sad bih rekla – čežnje za radošću. Nisam se znala radovati. Godine su prolazile. Život me nije štedio. Bilo je uspona i padova, lijepih i manje lijepih trenutaka. Valjalo je ostati na nogama. Mislim da sam se tada naučila radovati svemu. Svakom danu i svakom dahu. Počela sam razmišljati o svemu što mi je dato, a ne vagati ono što nemam. Uporedo sa tim naučila sam se zahvaljivati. Zahvaljivati Bogu na svemu. Naučila sam disati zahvalnost i opet misliti da je malo. Zahvalnosti nikad nije dosta. Sasvim obične stvari meni su značile mnogo. Život sa čovjekom kojeg volim. Rođenje našeg prvog djeteta, činjenica da sam postala majka, bio je vrhunac najveće sreće. Poslije sam jedno novorođenče sahranila, ali nisam dala tuzi da me slomi. Radovala sam se djetetu koje imam. Zahvaljivala… Moralo je i to da se desi. Kako bih znala koliko sam jaka. Neprekidna zahvalnost… I radost. Osjećaj koji ne prestaje. Došao je sam po sebi. Možda ničim izazvan. Kao posljedica zahvaljivanja. Desilo se uporedo sa mojim vraćanjem vjeri. Uporedo sa sve češćim razmišljanjima o suštini života. I sve je izgledalo tako jednostavno, tako lako, kao kad čovjek iznenada progleda i vidi milion znakova koji su uvijek postojali, ali ih on nije bio svjestan. Odjednom je svako novo jutro značilo život sa hiljade šansi za napraviti nešto. Toliko mogućnosti za uspjeh, tu pred mojim očima. Tražilo je samo malo moga truda, malo zalaganja, malo više ljubavi i još malo zahvalnosti. Jednostavno… Svako iskušenje je značilo novu lekciju. Kad su se dešavali izazovi, ponavljali su se dok ne savladam taj level, onda su prestajali. Morala sam savladati tu lekciju. Poslije toga opet novi izazovi. Često i teži, ali ja jača, drugačija, spremnija. Gledam im u oči, ne saginjem glavu, borim se i opet pobjeđujem. I radujem se. Tim malim sitnim pobjedama, svakodnevnim usponima i padovima. Oni znače da sam živa. Kad sve lekcije naučimo, kad sve prepreke savladamo, kad sve izazove nadrastemo, kad više ne bude ničega da nam korake sapliće, onda ćemo otići sa ovoga svijeta u onaj bolji i drugačiji, u kojem ne znamo šta nas čeka.
Odrastala sam sa knjigom u ruci. Pročitala hiljade i hiljade različitih naslova i različitih žanrova. Što sam više čitala, više sam učila i saznavala i postajala sve više radoznala. A radoznalost me je polako dovodila do ovoga gdje sam danas. Korak po korak. Ništa nije došlo samo od sebe, ništa nije došlo preko noći, ništa nije bezbolno.
Boli kad rastemo, kao što boli i kad učimo da hodamo, pa padamo li padamo, poslije se tih prvih koraka i ne sjećamo. Postalo je normalno hodati, trčati, smijati se, radovati, zahvaljivati…
Život je radost. Što prije shvatimo sve će biti lakše živjeti, sve ćemo se više svakom novom danu radovati i na svom postojanju zahvaljivati.
Neka nam ni jedno jutro ne osvane bez osmjeha na licu, bez obzira da li je napolju kiša ili sunce, mi sami kreiramo svoj dan i na naše dobre vibracije ništa izvanjsko neće moći uticati. Neka nam svi dani koji dolaze budu najradosniji dani ikada…
autor: Adisa Tufo (iz knjige “Ja životu u oči gledam”)
poduzetnice.ba