Nekada ti samo jedna kafica u dobrom društvu može uljepšati dan i učiniti ga tako posebnim, ali isto tako se može desiti da pročitaš neku lošu vijest na društvenim mrežama i da odnekud provri more negativnih misli i emocija. Zašto nam se to dešava…?!
Dešava nam se zato što smo samo ljudi, što je emocija nešto što najčešće određuje naš hormonalni balans, što i kad pokušavamo, najčešće nismo, niti možemo biti nedodirljivi. Gledam danas press poslije Predsjedništva SDA i nekako me je to rastužilo. Kod nas izgleda nikako nema mjesta otvorenom razgovoru. Sve su neke ishitrene reakcije. Oni koji su se do jučer toliko «voljeli» i podržavali, danas okreću leđa jedni drugima. Rekla bih da se nisu nikad ni voljeli, da je sve bila samo farsa… radi čega i zbog čega. Da li može jedan obični, «mali» čovjek, uopće poimati šta se oko nas dešava. Ili nam je samo jasno da je oko nas haos. Možda je bolje da dalje ne idemo, ionako nećemo biti pitani. Ili možda hoćemo… Postoji li strana na koju možemo stati, kad su svi «naši» … i šta to znači «naši» … i da li su «naši» … Ko su naši???
Ja ću pokušati reći ko su moji…
Moji su oni iskreni, otvoreni, nepatvoreni, u kojima nema licemjerja, zlobe, zavisti; koji žive od svoga rada i svoj su život posvetili radu za opće dobro. Moji su oni rijetki, koje ni prepoznati ne možeš. Oni za koje, kad prema njima upiru prstom, govore da su vanvremenski i ludi. Moji se ne uklapaju u ove današnje vijesti. Oni idu glavom kroz zid i vole sve ljude. Oni koje ja svojim zovem nisu slabići, jaki su itekako, ali svoju snagu ne «treniraju» na onima slabijim od sebe, nego naprotiv, stalno gledaju one jače i bolje i «bildaju» svoje mišiće za susrete sa njima. Oni što se mojim zovu – uče bez prestanka i u svakom novom danu nešto i nauče. Pomažu djeci, starima i nemoćnima i imaju razumjevanja za sve. Čak i za tvoje gluposti …
Naučila sam ja odavno da me ne razumiju ljudi i da ponekad moram ponešto i «progutati» zarad nekih viših ciljeva i općeg dobra.
U zadnjih mjesec dana sam doživjela toliko toga lošeg od ljudi kojima sam vjerovala. Ali nisam glavu pognula, niti sam protiv nekoga riječ rekla. Svakom njegovo. Neka svako svoju vreću nosi i svojim putem gazi. Ja svojim ionako sama nastavljam…