Internet predstavlja infrastrukturu povezivanja kompjutera putem telekomunikacijskih sistema i svoje prvo pojavljivanje je doživjeo 1969. godine kada je ARPA (eng. Advanced Research Projects Agency) finansijski potpomogla grupu developera koji su redizajnirali i oposobili novi način funkcionisanja računara kroz povezivanje sa telekomunikacijskim mrežama. Od tada, aktivno se radilo na razvoju ARPANET-a, koji je predstavljao prvu kompjutersku telekomunikacijsku mrežu za krucijalnu infrastrukturu, kao što su vojna postrojenja, vlade i univerziteti gdje se radilo u centrima za istraživanje od interesa za vojsku i razvoj novih vojnih postignuća. Tadašnji Internet, odnosno ARPANET, nije bio dostupan široj javnosti, te nije imao masovnost koju ima danas. Sporim ali sigurnim razvojem, nastaje Odbrambena mreža podataka (Defense data network) koja je bila daleko zaštićenija, te manje masovnosti jer je direktno upravljana od strane grupe Ministartstva odbrane Sjedinjenih Američkih Država. Ovo postignuće je bilo najsličnije Internetu koji poznajemo danas i koji je obuhvatio više od stotinu istraživača I centara koji su radili na njegovom razvoju I korišćenju za različite svrhe unutar obrazovanja, vojske I sigurnosnih agencija. 1977.godine, IBM tvrtka koja je danas jedna od primarnih resursa tehnologije I kompjuterske opreme, razvija BITNET koji je povezao sve univerzitetske kompjutere u Sjedinjenim Američkim državama I tako obezbijedio konekciju unutar samih sektora poput NASA-e, vojske i vlade. Ovakav razvoj telekomunikacija je pružio uvid privatnom sektoru za uspostavljanje privatnih kompjuterskih telekomunikacija, te su tako uz pomoć raznih istraživanja, nastajale nove i privatne mreže. Udruženja i nevladine organizacije su se uvezivale putem svojih manjih mreža koje su kasnije prerasle u jedan oblik nepovezanih neurona. 1990. godine, naučne fondacije odlučuju krenuti u ambiciozni projekt povezivanja svih individualnih mreža u jednu veliku, pri čemu bi se stvorili uslovi za unificiranje mreže na globalnom nivou. Tada je, po prvi put, prezentovana ideja koja se do tada činila nemogućom, a to je da je svako vlasnik svog računara i podataka na njemu, te ga koristi na način na koji on želi bez ugrožavanja drugih. Samostalnost računara i samostalnog vlasnika da bira šta će raditi i pohranjivati na njemu, doveo je do broja od preko dvijestotine hiljada umreženih računara koji su povezivali pedeset miliona korisnika u mrežama.
POČETAK INTERNETA
Pravi historijat Interneta počinje 1960-ih godina, kada je prvi put predstavljena teorija prebacivanja paketa preko mreže gdje se obrazlaže mogućnost komuniciranja između računara korištenjem paketa, umjesto prenosa magnetnim kolima. Iste decenije, dešava se prvo lokalno umrežavanje gdje se koristi telekomunikacijski medijum telefonske linije za biranje, te prebacuju paketi. Ovaj oblik mreže je nazvan WAN5 i imala je veoma ograničene mogućnosti, unatoč uspješnosti projekta. Eksperiment je dokazao praktičnu mogućnost da dva kompjutera rade skupa, te samim time izvršavaju zadatke postavljene od korisnika istog. Međutim, ovaj oblik upotrebe je bio neadekvatan za primjenu brzih komunikacija, te udaljenih komunikacija, iako je potvrdio mogućnost prebacivanja paketa preko mreže. Uspostavljanje veće mreže kao što je ARPANET, kreirao je novu sintaksu u međunarodnim odnosima I geopolitici, tako što su Sjedinjene Američke Države preuzele vodstvo nad petom dimenzijom ratovanja, čak i prije samog početka postojanje iste. Prvi čvor kreiran u ovoj mreži bio je unutar Kalifornije, dok je drugi kreiran kao prototip za kreiranje hipertekstualnog modula za razvoj prirodnog procesuiranja kompjuterskih jezika. U to vrijeme, prirodno procesuirani jezici su služili za priključenje ARPANET-u, te pozivanje hostova i imena adresa na koje su se željeli povezati preko kontrolnog projekta, gdje se omogućio razvoj mrežnih aplikacija kakve danas znamo.
‘70-ih godina prošlog stoljeća, ove postavke su dozvolile nastajanje prve elektronske mreže koja se i danas koristi. Tadašnja elektronska mreža je bila ekstremno spora i nedovoljna za postizanje komunikacije kakvu su očekivali u ranim razvojnim fazama, ali je u isto vrijeme predstavljala ogromno dostignuće u kontekstu telekomunikacija I kreiranju brže I personalizirane komunikacije.
Originalna mreža ARPANET-a je kasnijim decenijama prerasla u Internet koji se sastojao od teorije više nezavisnih mreža, koje su individualno dizajnirane I odgovaraju korisnicima u sklopu personaliziranog prostora za komunikacije.
Ključna ideja jeste arhitektura otvorenog koda i personalizacije nezavisnosti mreža koje se sastoje od korisnika i njihove želje za upotrebu, gdje se razvijaju nezavisno od centraliteta, te samim time ne zavise od geografske rasprostranjenosti.
Mreže koje se razvijaju nezavisno nemaju ograničenja unutar proizvodnje personalizirane komunikacije između korisnika, te je iz tih razloga kreiran protokol zvani TCP/IP koji je predstavljao pasivno emitovanje komunikacijskih kanala, da bi se obezbijedila nezavisnija komunikacija od telefona I radio emitera.
Od operativnih sistema koji su se kreirali u zajedništvu sa telekomunikacijskom mrežom, izdvajao se UNIX koji je u svoju 32-bitnu arhitekturu ugrađivao protokole neophodne za kreiranje telekomunikacija. U ovoj fazi, Internet je bio podijeljen na vojni internet nazvan MILNET10 I komunikacijski internet za istraživanje, nazvan ARPANET.
INTERNET ISPOD HAUBE
Današnji Internet se, od svojih prethodnika razlikuje u više stvari:
Uspješnost komunikacija, te brza uspostava iste. Današnji World Wide Web (eng. WWW) je informacijski, telekomunikacijski sistem šire upotrebe koji upravlja svim komunikacijskim kanalima danas. Servis interneta koji danas poznajemo je najpopularnija stvar unutar sistema komunikacija ne samo velikih korporacija I firmi, već I običnih korisnika. Zauzima sva polja ljudskog razvoja, uključujući medicinu, politiku, vojsku, ekonomiju, sve do planiranja dnevnih obaveza krajnjeg korisnika. Ovaj oblik sistema komuniciranja u velikoj mjeri je zamjenio sve postojeće, te samim time se nametnuo kao osnova telekomunikacijskog sistema danas. Od primarnih resursa komuniciranja, izdvajam elektronsku poštu koja upravlja komunikacijama između primatelja I pošiljaoca, preko jedinstvenog sistema individualiziranih elektronskih adresa sa oznakom karaktera “ludo a”, odnosno @. Ona omogućava brzu, sigurnu I odličnu komunikaciju između dva ili više primaoca, te samim time osigurava kvalitetan prenos podataka, odnosno, sadržaja koji je potrebno emitirati drugoj ili više strana.