“Ko od vas vidi neku nepravdu neka je ukloni rukom, a ako to ne može, neka to onda učini svojim jezikom. Ako ni to ne može, onda (neka to osudi) svojim srcem, ali je to najslabiji oblik imana (vjerovanja).”(Muslimova zbirka hadisa, br. 49)
Ovaj kratki esej počinjem izrekom (hadis) poslanika Muhammeda zbog toga što naglašava obavezu vjernika, vjernica i općenito ljudi da ustanu protiv nepravde bilo koje vrste, uključujući i nepravdu prema ženama. Danas je diskriminacija žena prisutna u svim društvima, samo su načini i oblici obespravljenosti različiti ovisno o kulturološkom kontekstu. Baš zbog toga je važno različitim argumentima i resursima, pa i religijskim, podržati feminističke napore žena i muškaraca. Iako mnogi/e vjernici/e, kao i oni/e koji/e ne vjeruju, misle da feminizam i religija nemaju ništa zajedničko te da je njihovo povezivanje oksimoron, iskustva i društvene prakse u mnogim zemljama pokazuju da to nije tačno. I feminizam i religija traže da se poštuje dignitet svake osobe – i muškarca i žene – te naglašavaju nužnost slobode izbora i jednakih mogućnosti za ispoljavanje talenata i intelektualnih potencijala.
Međutim, u mnogim društvima religije su itekako utjecale na to da se ženama onemogući život u punini ljudskog dostojanstva i da se one ostave bez prava na izbor. Stoga je susret religije i feminizma ne samo moguć, već i nužan kako bi se dekonstruirale naslage patrijarhalnog učenja i praksi koje opravdavaju podređenost žene muškarcu i njeno isključivanje iz mnogih polja društvenog djelovanja.
Bosanskohercegovačko društvo nije iznimka. Višestoljeno prisustvo islama, ali i drugih religija, kreiralo je jedinstvene tradicije, kulture i običaje prema kojima je ženino mjesto na dnu građanske, porodične i društvene zajednice. I danas, kada imamo zakone koji garantiraju ravnopravnost spolova i mislimo da smo emancipirani i civilizirani, većina muškaraca smatra da žena treba služiti njihovim kao i potrebama društva u cjelini. Načini na koji se ova nepravda i potiranje digniteta žene artikuliraju su sofisticiraniji nego ranije, ali suština je ostala ista.
U ovom kratkom eseju posebno ću se osvrnuti na odnos islama i feminizma jer su to vrlo aktualne i nedovoljno istražene teme, posebno u bosanskohercegovačkom kontekstu. Platforma za rodnu ravnopravnost postoji u osnovnim izvorima vjere ako se oni čitaju univerzalistički i kroz prizmu temeljenih principa islama kao što su pravda i milosrđe.
Islam se danas koristi da podupre različite ideologije od kojih većina teži kontrolirati ženu, njeno tijelo, kretanje i općenito njen život, a sve u ime Boga. Žena je, tokom islamske povijesti, bila važan temelj porodice i društva i učestvovala je u širenju poruke vjere, njenom očuvanju i oblikovanju. Međutim, kada se pogleda literatura, ali i djelovanje institucija i teološko-pravnih autoriteta, jasno je da su žene u cjelosti izostavljene i zapostavljene iako su bile učiteljice velikih učenjaka, prenositeljice Poslanikove tradicije (Spahić Šiljak, 2007), pa i vladarice diljem muslimanskog svijeta (Mernissi, 2005).
Odakle feminizam?
Feminizam kao način života, stav i simbol jedne borbe, uopće nije radikalan niti prethodnik grijehu, kako bi ga opisala većina religioznih ljudi. Upravo suprotno, feminizam je metod za vraćanje onoga što je grijehom i nepravdom ženi oduzeto te opravdano religijom.
Da bi to objasnili najprije moramo iskreno doživjeti feminizam budući da se ne da definirati na uobičajeni način, kako to građanstvo očekuje. Feminizam se istinski može upoznati tek kada ga se živi.
“Samo se sa muškarcima i jedino s muškarcima moramo hvatati u koštac! Najprije sam zgriješila što sam htjela da zadovoljim jednog muškarca, da bih se potom vukla od jednog do drugog. U policiji nas muškarci drže u šaci. Muškarci nas pregledaju, dodiruju nas rukama, liječe i odbacuju. U bolnici nam opet muškarac čita molitve i Bibliju. Vode nas sudijama koji su takođe muškarci… A ovaj zakon koji me čini izgrednicom donijela je Skupština u kojoj nema drugih do muškaraca.” (Phillips, 2003: 92)
Ove riječi engleske prostitutke, bezimene žene iz viktorijanskog doba, mogu biti simbol početka sekularnog feminizma. Kasnije ćemo saznati da je u povijesti religija prisutan i teistički feminizam, ma koliko nam izgledalo nemoguće iz današnje perspektive.
Termin “feminizam” osmislila je u Francuskoj, osamdesetih godina 18. stoljeća, Hubertine Auclert i počela ga koristiti u svome žurnalu “La Citoyenne” kako bi kritizirala predominantnost muškaraca, te zahtijevala prava žena i emancipaciju obećanu Francuskom revolucijom.
Da sumiramo, feminizam se pojavio kao potreba da se ženama u društvu, porodici, politici te javnom životu daju jednaka prava, odnosno ljudska prava koja su do tad bila rezervisana isključivo za muškarce.
U vremenu kada nauka, tehnologija, kultura i umjetnost počinju da se mijenjaju i razvijaju, ženska prava i dalje ostaju na dnu ljestvice a mišljenje da je muškarac duhovno, intelektualno i na svaki drugi način superiorniji od žene ostaje univerzalna norma.
To je navelo pojedinke, ali i grupe žena, da vlastitim aktivizmom pokušaju promijeniti višestoljetnu nepravdu, no ni tad žena nije mogla samostalno učiniti nešto, a da iza sebe nema muškarca koji će dati blagoslov.
Zbog navedenoga, među prvim feministicama su bile isključivo bjelkinje, žene iz više ili bogate klase društva pri tome obavezno ili udate ili s jakom očevom podrškom. To, naprimjer, važi za Harriet Taylor Mill, Millicent Fawcett i Emmeline Pankhurst.
Dok su se žene iz viših klasa borile za određena društvena i politička prava, one iz nižih klasa su mjesto u društvu obezbjeđivale tako što su im, zbog egzistencijalnih problema, muškarci morali dozvoliti da obavljaju čak i poslove koje bi oni trebali raditi, za njih se pitati ili odlučivati. Ova borba, koja je trajala od sredine 19. do šezdesetih godina 20. stoljeća, obuhavata ono što se u literaturi kategorizira kao prvi talas feminizma.
Drugi i treći talas feminizma će obilježiti drugu polovinu 20. stoljeća tokom kojeg će se pojaviti čitava lepeza feminizama ovisno o društveno-političkim kontekstima u kojima su djelovale žene. U suštini riječ je o nastavku borbe za građanska i politička prava te proširenju borbe na ekonomska, socijalna i kulturna prava. Bilo je jasno da, i pored velikog broja međunarodnih normi za garantiranje jednakih prava ženama i muškarcima, diskriminacija ostaje pristuna i žene su bile i ostale podzastupljene na mjestima odlučivanja. (Spahić Šiljak, 2012: 35-49)
Mogu li religija i feminizam zajedno?
Većina ljudi spajanje feminizma i religije doživljava kao oksimoron: nespojivo, neprihvaljivo i nepotrebno iako o religiji i feminizmu vrlo malo znaju. Uglavnom se o feminizmu govorilo i pisalo u zapadnom kontekstu. U socijalističkim zemljama koje su na svoj način zagovarale ravnopravnost spolova, feminizam je doživljavan kao buržoaski uvoz i namet, a slično se doživljava u muslimanskom svijetu. Međutim, malo je poznato da se krajem 19. stoljeća feminizam javlja i u muslimanskom svijetu a primjeri Egipta, Irana i Turske svjedoče o intelektualnim naporima da se ženama omogući pravo na obrazovanje, rad i političko djelovanje. Egipatski šerijatski sudija Qasim A. Amin će napisati čuveno djelo Oslobođenje žena u kojem je, kako Spahić Šiljak navodi, “predstavio za to vrijeme radikalne ideje te postao prethodnikom feminizma u arapskom svijetu i dijelovima šireg muslimanskog svijeta”. (Spahić Šiljak, 2012 :61)
Teistički feminizam ili borba za jednakost između muškarca i žene na temelju Božije riječi u monoteističkim religijama, po mom skromnom sudu, počinje stvaranjem prvih ljudi – Adema i Have – koji su dobili na dar razum i slobodu. Zapravo je početak života na ovome svijetu bio u znaku jednakosti i pravičnosti za oba spola, barem prema mom shvatanju kur’anske priče o stvaranju. U njoj su oboje bili na kušnji, oboje prekršili Božiju naredbu i oboje protjerani iz Dženneta. Žena nije kriva i nije donijela grijeh na svijet. Problem je što se kasnije, kroz tradiciju, integriralo mnogo toga što nije u skladu s porukom Kur’ana i što je na pleća žene stavilo teret krivnje, grijeha, pa i zloće koje se treba čuvati.
Ako se pogleda u prve modele ljudi, vidi se da su žene bile iznimne moralne veličine i istinske partnerice u promociji Božije riječi, mira i pravde. Za muslimane je Muhammed posljednji Božiji poslanik i prenosilac savršene Božije riječi i upute koja ljudima treba biti smjernica do prestanka svijeta. On je, kao prvu podršku i prvu sljedbenicu Objave, imao suprugu – časnu Hatidžu. Bila je to odvažna žena koja je njega zaprosila, izdržavala ga i ekonomski pomagala te prijateljski hrabrila u misiji. Njihov život je paradigma partnerskog odnosa, prijateljstva i brige za sve ljude. Nažalost, to se zaboravlja i umjesto toga se propagiraju hijerarhijski modeli rodnih odnosa.
U predislamsko vrijeme je položaj žena – izuzev povlaštenih – bio krajnje nehuman i degradirajući budući da je žena mogla biti prodata, naslijeđena i razvedena bez ikakvih ograničenja. Poslanik Muhammed uspostavlja drugačiji model. Dolaskom Objave Muhammedu i odnos prema ženi se mijenja. Tako se, naprimjer, u tekstu Kur’ana često posebno naglašava da će i žene i muškarci imati podjednake nagrade za svoje zasluge: “Muškarcima i ženama koji se često Allaha sjećaju. Za njih je Allah pripremio oprost i nagradu veliku.” (Kur’an, sura Saveznici, ajet 35)
Kur’anska objava daje viziju žena i muškaraca koji imaju jednaka prava i dužnosti, te su obavezni to provoditi u djelo i učiniti je djelatnom u svakodnevnici i načinu života. Kako Karen Armstrong ističe: “Kur’ansko zakonodavstvo je insistiralo na tome da je pojedinac slobodan i suveren – a to se također odnosilo i na žene”. (Armstrong, 2008: 133-134)
Drugim riječima, to bi značilo da su pred Bogom potpuno jednaki i jednako odgovorni.
Gore navedeni ajeti su tadašnjim ženama bili jasna smjernica da islam, u suštinskim propisima i odredbama, ne polarizira obaveze i da, naprimjer, ne postoji muški namaz, muški post ili muški hadž. Pravila i propisi, ali i prava i odgovornosti, podjednako se odnose na sve bez bilo kakve segregacije i diskriminacije. U praksi se isključenje i segregacija događaju, ali je to produkt tumačenja principa islama na koje su imali i imaju monopol – muškarci.
Jedini kriterij razlikovanja među ljudima je taqwa – moralna ispravnost (Wadud, 2014: 37-39), što se u bh. prevodima Kur’ana navodi kao bogobojaznost iako je to samo jedno od značenja.
Djelovanje u paru
U Kur’anu se često ističe važnost stvaranja u paru i djelovanja u paru jer Uzvišeni Allah sve stvara tako (Kur’an, Sura Dogovaranje, ajet 11), pa i žene i muškarce, da jedni uz druge pronađu smiraj. (Kur’an, Sura Bizantinci, ajet 21) Poziv na zajedničko djelovanje Bog upućuje svima u sljedećem ajetu:
“A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima: traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju, i molitvu obavljaju i zekat daju, i Allahu i Poslaniku Njegovu se pokoravaju. To su oni kojima će se Allah sigurno smilovati – Allah je doista silan i mudar.” (Kur’an, sura Pokajanje, ajet 71)
Ovaj kur’anski tekst, kako navodi Zilka Spahić Šiljak “predstavlja zajedničku platformu djelovanja žena i muškaraca”. (Spahić Šiljak 2009: 186) Fathi Osman dodaje “da pokriva sve društvene i političke aktivnosti koje se sada priznaju kao ljudska prava”. (Osman 1996: 253) Žene i muškarci su pozvani da, kao prijatelji i zaštitnici jedni drugih, djeluju na promociji dobra i sprečavanju zla pa su obavezni reagirati na nepravdu i diskriminaciju shodno hadisu koji sam naveo na početku eseja.
Oni, također, zajedno obavljaju molitvu i izvršavaju druge propise, a za svako djelo će individualno biti nagrađeni kako se navodi u sljedećem stavku Kur’ana: “A onaj ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik/ca je – ući će u Džennet i neće mu se ni koliko trun jedan nepravda učiniti”. (Kur’an, sura Žene, ajet 124)Brojni su kur’anski narativi koji potvrđuju egalitarnu viziju rodnih odnosa u islamu i služe kao platforma i okvir onoga što se danas naziva islamskim feminizmom.
Ideal i praksa
Na temelju navedenih kur’anskih stavaka vidljivo je da postoji okvir za rodnu ravnopravnost u islamskoj tradiciji, ali da se umjesto tog okvira koriste drugi tekstovi koji podupiru hijerarhijsku sliku i model uređenja odnosa između muškaraca i žena. U cijelom islamskom svijetu, ali i bosanskohercegovačkom društvu, praksa je suprotna gore navedenim kur’anskim porukama. Žena se još uvijek doživljava kao manje vrijedna od muškarca iako za to nema nikakvog religijskog osnova. Pred Bogom su jednaki i žene i muškarci, ali izgleda da pred ljudima nisu. Ljudi, preciznije kazano muškarci, su interpretirali islam tako da ženu marginaliziraju i potisnu u sferu doma i porodice.
Niz je primjera koji pokazuju kako muslimani diskriminiraju, opstruiraju i minimiziraju prava koja je žena dobila izravno od Boga. Dvostruki moralni aršini, nažalost, postoje i u Islamskoj zajednici BiH gdje su žene prisutne u obrazovnim institucijama, ali su marginalizirane na vodećim pozicijama i lokalnim odborima (medžlis) kojima dominiraju muškarci. Ovu nepravdu mnogi i ne primijećuju i ne žele je ispraviti kako bi bila u skladu sa kur’anskom platformom zajedničkog djelovanja žena i muškaraca.
Zabrinjavajuće je da se u redovima Islamske zajednice nalazi minimalan broj žena, ali i da one koje su tu obavljaju ustaljene tradicionalno-patrijarhalne poslove i dužnosti. Nema nikakve šerijatske osnove koja bi sprečavala da mnogo više žena bude uključeno u rad zajednice koja bi trebala biti i muška i ženska. Kada se pogledaju vijesti, portali, programi, delegacije i strukture na svim nivoima od Rijaseta i muftijstava pa do lokalnih odbora vidi se da žena skoro i nema. Poredimamskih poslova za koje postoji konsezus da ih žene ne obavljaju za mješoviti džemat (kongregaciju) – ali mogu za ženski – postoji niz drugih poslova i pozicija, uključujući i pozicije muftija koje žene mogu obavljati. Problem nije u vjeri već u ljudima koji imaju monopol da tu vjeru tumače, a to su dominantno muškarci i poneka rodno neosviještena žena koja samo prati postojeću patrijarhalnu strukturu odnosa.
Ako u svijetu postoji blizu pedeset posto žena onda bi i Islamska zajednica morala razmisliti kako da taj intelektualni potencijal uključi u svoje redove. Da se prisjetimo profesora islamskih nauka, Huseina Đoze, koji je u svojim fetvama iz sedamdesetih godina prošlog vijeka rekao:
“Islamska zajednica morat će se u budućnosti mnogo više oslanjati na žene. Bit će potrebno mnogo više aktivirati ih u vjerskome životu. Nameće se kao nužno, i od velikog je značaja i potrebe njihovo aktivno uključivanje u odbore i sve druge organe Islamske zajednice.” (Đozo, 1999: 60)
Zaključak
U zaključku bi najbolja poruka bila da vjernik i vjernica ne mogu biti pasivni, da su dužni mijenjati stvari i okolnosti oko sebe. Zalaganjem za prava žena zalažemo se zapravo za realizaciju Božijih naredbi za šta je vjernicima vječna nagrada džennet. Feminizam je prema velikom broju islamskih mislilaca današnjice kao što su Omid Sa , Khaled Abou El-Fadl, Amina Wadud, Ri at Hassan, Fatima Mernissi obaveza svakog vjernika i vjernice, ali i svakog čovjeka jer se bori protiv svih vrsta opresija koje ne dozvoljavaju ljudskom biću da živi dostojanstveno i da iz slobode vjeruje.
Stoga ne treba čekati momenat kada će ljudi oko nas početi poštovati ženska prava ni trenutak kada će muslimansko i društvo općenito postati inkluzivno, kao što ne treba čekati da vrijeme promijeni neke stvari. Treba djelovati, odmah i sada i ukazivati na nepravde i nehumano djelovanje jer i feminizam i religiju zanimaju svi aspekti života. Nepravda se događa svugdje u svijetu i svima, ali glas dižu malobrojni, odvažni. Želim da budem jedan od njih. Svjestan sam da moj glas neće mnogo promijeniti, ali ću barem zauzeti stranu dobra, pravde, jednakosti, milosrđa, empatije i, u konačnici, ljudskosti.
Autor: Nihad Suljić
Nihad Suljić je rođen 1990. godine u Tuzli. Završio je Srednju Ekonomsku školu u Tuzli i četverogodišnji Kurs islama u Behrambegovoj medresi. Studira jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Tuzli. Pisao je za školske novine Behrambegove medrese “Misak” i Bilten Udruženja građana “Žene Srebrenice”, čiji je višegodišnji član. Za neke literarne radove osvajao priznanja i nagrade, a posebno značajnom ističe nagradu Fondacije Bošnjaci Sarajevo. Pohađao je različite kurseve i radionice kao vid neformalnoga obrazovanja. Nihad je aktivista za ljudska prava. Zaljubljenik u tradiciju i prirodu. Trenutno zaposlen u privatnoj kompaniji kao administrativni radnik.
Izvor:
Zbornik radova: “Kad se sretnu feminizam i religija”
Izdavač: IMIC Zajedno Sarajevo, suizdavač TPO fondacija i Omladinski forum iz Mostara.
Sarajevo 2017.
poduzetnice.ba