Diplomirana komparativistica i bibliotekarka, radi kao lektorica, autorica je slikovnica za djecu, nagrađena za pisanje kratkih priča za djecu i odrasle. Piše za portal Coolturna baština, organizuje interaktivna druženja sa djecom predškolskog i školskog uzrasta, bavi se fotografijom i njena biznis priča na Nahlinoj Biznis akademiji proglašena je najboljom, što je čini i uspješnom poduzetnicom. Za naš portal govorila je i gđa. Lidija Sejdinović.
Imate mnogo aktivnosti kojima se bavite, da li smo nešto izostavili?
Hvala Vam što ste se potrudili da navedete većinu aktivnosti kojima gradim svoj poduzetnički put. Vjerujem da je važno ljude posmatrati iz različitih uglova i da se trebamo osloboditi navike da trpamo sebe i druge u klasične ograničavajuće odrednice koje nosi formalno obrazovanje ili zanimanje koje smo možda igrom slučaja stekli. Važno je istraživati ko smo mi istinski, a poduzetništvo to omogućuje. Nakon osvojene nagrade u Nahli, osnovala sam Udruženje za edukaciju djece “Pričalice”, u kojem od marta prošle godine vrijedno radim svakog dana. Zapravo, ja ne radim u “Pričalicama” u klasičnom smislu te riječi, nego dišem u njihovom ritmu.
Primjetno je da ste interesantno iskoristili svoje formalno obrazovanje u poslovima koje obavljate, kako ste došli na ideju održavanja interaktivnih radionica sa djecom u vrtićima?
Prije pet godina sam postala majka i spontano sam počela pisati dječije priče jer sam željela da i na taj način aktivno učestvujem u odrastanju svoje djece, a vrlo brzo je to preraslo u potrebu da se obratim i svim drugim mališanima. Razmišljala sam o tome na koji način bi bilo najbolje ponuditi djeci književnost i osmislila sam interaktivnu radionicu unutar koje se smjenjuju različite aktivnosti. Svi sadržaji (bojenje, crtanje, interpretacija priče, ples, igrokaz, modeliranje, origami) povezani su temom i motivima iz pričama koje čitam na radionicama, ali su aktivnosti raznolike da bi se istovremeno zadovoljila potreba djeteta da čuje, vidi, radi vlastitim rukama, da se kreće, da odmah primijeni dobiveno znanje, te da se sve vrijeme igra i zabavlja. Prilikom prvih radionica se pokazalo da je taj koncept djeci zanimljiv i prirodan, a ja sam svim srcem uživala u takvoj vrsti rada. Sada je to moj stalni posao, svakodnevno se družim s djecom, konstantno sam u potrazi za novim pričama, novim idejama za radionice i uporno se oduševljavam time što ovakav način rada nikada ne prelazi u rutinu. Predivan je osjećaj sam sebi stvoriti radno mjesto koje prevazilazi uobičajeno poimanje posla te postaje način života i poligon za osobni rast.
Mladi i djeca sve rjeđe posežu za knjigama u svoje slobodno vrijeme. Razlog tome može biti veća povezanost ljudi i raznolikost sadržaja na internetu. Jesu li knjige, po Vašem mišljenju, dobile novu ulogu i značenje u životu modernog čovjeka? Što mislite da nam ipak samo knjige mogu reći?
Knjige ne stoje nasuprot internetu, filmu, videoigrama, one su ishodište svemu tome. I kada je neki sadržaj, neovisno o mediju, zbilja kvalitetan i zanimljiv, to je zato što ima dobru priču. Voljela bih da djeca i mladi to shvate. Ne stanuju priče samo u knjigama, one su srce svih medija. Ali da bismo znali u tom šarenilu i buci multimedije, u toj prekomjernosti informacija, izabrati ono što je korisno za nas, moramo imati izgrađeno kritičko razmišljanje, maštu, ukus, stav i moramo biti pismeni. A to grade knjige. I ono što je nezamjenjivo kad je knjiga u pitanju je osjećaj kada držiš dijete u krilu i čitaš mu. Ili kada čitaš voljenoj odrasloj osobi priču ili pjesmu koja ti znači. Ne znam povezuje li internet ljude na istinski način ali zasigurno znam da priča to čini – pročitana ili ispričana, lična ili tuđa u kojoj smo se pronašli. Priče postoje oduvijek jer je pripovijedanje urođena čovjekova potreba da prenese znanje i emocije, da stupi u kontakt sa sobom i drugima. Ta komunikacija nas valjda i čini ljudima.
I još nešto ne treba podcijeniti kad su knjige u pitanju – i vjerujem da će zbog toga one, kao i dosad, preživjeti sve izazove različitih doba u historiji čovječanstva – ima nešto u mirisu knjige, u zvuku listanja stranica, u samom osjećaju držanja knjige u rukama kada smo ušuškani u krevetu, kada ležimo na plaži, sjedimo u javnom prijevozu, pijuckamo jutarnju kafu vikendom. Niko ne bi trebao ostati zakinut za taj osjećaj. Isprobajte. Pokažite svom djetetu.
Koja Vam je glavna inspiracija pri odluci početka pisanja? Da li imate neko specijalno mjesto na kojem radite i stvarate?
Majke male djece rijetko imaju posebno mjesto za umjetnički rad. Maštam ponekad o svojoj radnoj sobi, punoj knjiga, fotografija, sitnica, tihoj i udobnoj, ali stvarnost je drugačija. Moj kompjuter je često na pultu u kuhinji, ne samo kad pišem nego i dok vodim svu poslovnu komunikaciju u vezi sa udruženjem koje predstavljam, moji džepovi su puni papirića sa podsjetnicima, skiciranim idejama, imam dvoje male djece koji su uglavnom u mojoj blizini jer tako želim, moji rokovnici su miks priča, spiskova za kupovinu, liste zadataka, inspirativnih citata i zapisanih dječijih bisera. I to prethodi mom stvaranju – dani u koje nekad vrlo uspješno, a nekad manje uspješno strpam život majke, poduzetnice i Tete Pričalice. Svi ti aspekti mog života se preklapaju i, zajedno sa svijetom mašte, postaju materijal za priče jer iziskuju mnogo motivacije, inspiracije i pustolovina. Priče se usput krčkaju negdje u mom potiljku ili srcu i zatim se gotovo spontanu rode kad se sretnem sa bjelinom papira.
Kako ste odlučili krenuti u poduzetništvo? Je li to bio splet okolnosti ili dobro isplaniran potez?
Poduzetništvo je kod mene bio poriv da radim ono što volim. Željela sam ići na posao sa osjećajem da živim ono što radim, a ne da je to samo nužno zlo da se zaradi novac. Kao i književnost, osjećam poduzetništvo kao slobodu. To nije ni lagan put ni prečica do novca i uspjeha. Često je to upravo suprotno. Slično kao roditeljstvo. Slično kao brak. Zaputiš se nepoznatom cestom i bez obzira što te na tom putu snađe (dobro i loše), ideš naprijed jer si trajno promijenjen jednom kad okusiš tu ulogu. Zvuči kontradiktorno da nešto obavezujuće poput poduzetništva ili majčinstva daje slobodu? Ali jeste upravo tako. Ako želiš da budeš uspiješ u tome, potrudit ćeš se da budeš ono što jesi, da se boriš svaki dan, da rasteš, da se prilagođavaš, da iskoristiš sve svoje kapacitete i najzad dobaciš do samostvarenja i samostalnosti. A samoostvarenje i samostalnost jesu istinska sloboda. Sloboda da budeš ono što uistinu jesi. Pri tom ne tvrdim da mora svako da bude poduzetnica ili majka ili bilo šta drugo, nego želim reći da svako mora razmisliti o tome koja ga uloga usrećuje i čime može doprinosti sebi ili društvu. Tek kada većina počne koristiti svjesno i hrabro svoje kapacitete, društvo kojim smo nezadovoljni će se promijeniti.
Što smatrate presudnim za vaš uspjeh i imate li možda neki savjet za sve buduće poduzetnice koji čitaju ovaj intervju?
Uspjeh je, poput sreće, stvar osjećaja. Ako se osjećaš uspješno, onda i jesi uspješna. Samo ti znaš odakle si krenula, koliko si koraka napravila, koliko si rasla. Samo ti znaš šta je za tebe lična pobjeda i samo ona je važna. Rast je bolan, zahtjeva neprospavane noći, izlazak iz zone komfora, hrabrost da se riskira, mudrost da se donose prave odluke, sposobnost da sebi oprostiš pogrešne poteze, čeličnu volju da se gura naprijed kada se čini da sve stoji ili ide u suprotnom smjeru. A poslije bolnog rasta slijedi divan osjećaj. Jer dok rasteš, mijenja se razina s koje posmatraš sebe, druge i svijet. Što se više penješ, pogled je sve ljepši. Ali ne penji se sama. Uspješnim ljudima su ruke uvijek ispružene – ili prihvaćaju ili pružaju pomoć. I nikad ne zaboravi zašto si se uopće upustila u avanturu poduzetništava. Zaganjala si neki san. Nemoj ga zaboraviti čak i onda kada doživiš veliki neuspjeh ili veliki uspjeh.
A svima nama želim da nam se poslovni putevi povremeno ukrste. A prepoznat ćemo se lako – specifični žar u oku, držanju i govoru nose poduzetnice.
poduzetnice.ba