Kao poduzetnica, majka i članica diskutabilne generacije, osjećam se prepravljena očekivanjima, radostima, zahtjevima, osudama i otkrivanjima. Sa premalo vremena i više ciljeva nego što mogu da postignem, često se osjećam preplavljenom. Pa ipak, uprkos vrtoglavom poslovanju i životu, osjećam se apsolutno sigurno u vezi sa nekoliko stvari.
Mojim godinama
Prema nedavnim istraživanjima Kauffman fondacije, prosječna starost američkog poduzetnika je 40 godina. U industriji visokog rasta, prosječna starostna skala značajno je veća (starija).
Imam 30 godina, suosnivač sam Pink Liliy zajedno sa svojim suprugom, Krisom. Firmu smo osnovali prije četiri godine, u mojoj 26. godini. Od tada je posao porastao na 50 miliona dolara prihoda i postavili smo cilj od 100 miliona dolara prihoda za 2020. godinu. Iz jedne perspektive, ovo mi se čini kao ogromna priča o uspjehu, na samom početku tipičnog poduzetničkog luka. Iz druge perspektive, ja sam mladi lider u koga se vjeruje iznad očekivanja.
Istina je da vođenje i upravljanje brzo rastućim timom sa desetinom zaposlenih bio izazov za bilo kojeg vlasnika preduzeća. Ali naše kulturne percepcije o uzrastu, u odnosu na status i uspjeh, ponekad se teško odražavaju na mene. Pulsirajući izrazi, primjedbe, neugodne šale, ogovaranja – te percepcije i osude nisu lako izgovoriti, ali uvijek je lako osjetiti.
Nažalost, naše društvo tek treba da se suočava sa efektima starosne razlike na radnom mestu, jer to utječe na starije ljude koji se bore da bi dobili jednake mogućnosti i mlade ljude koji tek počinju. Razgovori još uvek nisu napredovali da uključe u borbu mlade poduzetnike, rukovodioce i lidere koji traže poštovanje, uprkos njihovoim godinama. A to znači da je na meni shodno mojim godinama, zajedno sa mogućnostima i izazovima koje mi pružaju. Prije nego što se upustim u težak razgovor sa starijim zaposlenima, idem na sastanak sa visokim ulogom, najavljujem strategiju rasta prihoda ili preduzimam bilo kakvu drugu odlučnu akciju koja odgovara mojoj ulozi kao suosnivaču i izvršnoj direktorci, uzimam minutu da konsolidujem svoja razmišljanja . Da, ja imam 30 godina, ali ja sam mnogo više od toga. Ja sam prirodni lider. I ja sam u potpunosti sposobna da vodim kompaniju i svoje zaposlene u budućnost.
Neustrašivi fokus
Čak i kao majka dvoje dece, ne bojim se da kažem da volim da radim. U ovoj zemlji – ove riječi se baš ne izgovaraju glasno. Naravno, rad može biti potreban. To može biti zadatak i dužnost. Ali, ako vas odvoji od odgovornosti i radosti kuće i porodice, kako bi jedna žena mogla voljeti tako nešto? Kako može željeti više od toga? Zašto bi ona nastojala da raste i podiže ako ona to ne mora da uradi?
Na direktne i indirektne načine, redovno se susrećem sa ovim stavom. Često podrazumjevana pretpostavka je da su majke koje su ambiciozne i posvećene u svojoj karijeri sa punim radnim vremenom na neki način manje posvećene dobrobiti svoje porodice. Možda je 2018, ali ova činjenica je naizgled nepopravljiva zaostavština prošlog stoljeća. Vidimo utjecaj ovog razmišljanja na pitanjima koja postavljamo uspješnim, poslovnim ženama koje su također ostvarne kao majke. Jedan od najčešćih je “Kako sve to postižeš?”
Ovo pitanje ima za cilj da utvrdi kako u svijetu ove snažne žene uspjevaju istovremeno da koordiniraju svoje poslove, brak, kuću i porodične obaveze. Problem je što rijetko pitamo naše muške lidere i očeve isto pitanje. Koliko bi bio drugačiji taj razgovor ako bi prestali osuđivati naše ambiciozne mlade žene i uspješne ženske lidere, a umjesto toga počnemo da ih pitamo šta vole da rade? Šta vas uzbuđuje zbog posla svakog dana? Koje od vaših profesionalnih dostignuća najviše su pomjerile putanju vaše karijere? Zašto radiš to što radiš? Možda prije nego što dođemo do tačke u kojoj prihvatimo naše ambiciozne poslovne majke, moramo bolje razumjeti njihove tačke gledišta.
Prebacite prekidač
Kada smo moj suprug i ja kod kuće, mi smo kod kuće. Zato što radimo nevjerovatno mnogo tokom radne sedmice. Naši vikendi sa našom djecom, porodicom i prijateljima su nedodirljivi. To znači da oboje činimo sve što je u našoj moći da se odupremo uvijek prisutnom iskušenju naših bezbrojnih uređaja. Uvijek postoje e-pošte i poruke koji zahtjevaju da se provjeravaju, ali dok smo kod kuće trudimo se da odolimo tome. Volim da mislim da kad se svjetlo uključuje u mojoj kući – ne samo da uključujem svjetlo, već i da prelazim sa radnog vremena na lično vrijeme. Idemo u naš dom, okrenemo prekidač i iznenada sve je drugačije. Može zvučati glupo, ali nam pomaže da imamo fizičko sidro koje nas podsjeća da više nismo pod pritiskom posla. Kod kuće smo mekši, lakši i prisutniji. Manje smo potrošili metrikom i isporučivim materijalima, a potrošili smo se i sa mehaničarima Lego nebodera. Naše oči su fokusirane jedni na druge, a ne na pozadinske ekrane.
Poštovanje koje imamo za svetost kuće i porodice proističe iz vremena kada smo prvi put započeli naš posao prije nekoliko godina. Čitav posao smo vodili iz naše dnevne sobe i bez razdvajanja dva konkurentna aspekta naših života. To je plaćeno gubitkom našeg blagostanja, kao pojedinca i kao porodice, i naučili smo našu lekciju. Danas, očuvanje našeg doma kao zaštićenog prostora – bez beskrajnih obavještenja o našem poslovnom životu – održava naš razum. Lakše mi je da znam da će dom nastaviti da bude naše sigurno utočište dok budemo napredovali u budućnost, kako na poslu, tako i kao porodica.
Za poduzetnice.ba preveo Aleksandar Stojković
poduzetnice.ba/entrepreneur.com