Svakodnevno se susrećemo sa informacijama da neko želi i ima ozbiljnu namjeru investirati u BiH. Te investicije mogu biti na različitim nivoima iskazane u različitim zahtjevima. Ako pogledamo i analiziramo investitore koje dolaze iz Zapadne Evrope i investitore koje dolaze iz arapskih zemalja jasno je da imamo dva različita pristupa potencijalnim investitorima. Investitori zapadnih zemalja prije nego se upuste u investicije obično putem svojim ambasada i agenata koji su angažovani putem agencija namjenski ispituju tržište u koje se žele investirati.
Investitori iz zapadnih zemalja obično surađuju sa državnim institucijama, prikupljaju ekonomske parametre i na osnovu dobijenih pokazatelja se odlučuju da li će ući u pregovare za investiranje. Te investicije su obično u infrastrukturu od državnog interesa ili u privredu. Radi se o složenim postupcima gdje obično velike kompanije u zapadnim zemljama imaju veliko iskustvo u vezi investiranja u druge zemlje. Način takvog investiranja se može obaviti na više načina. Jedan je da se od strane kompanije investitora osnuje preduzeće u BiH koje će vršiti određeno investiranje. Takođe kompanije imaju značajan kapital i imaju svoju upravljačku infrastrukturu. Zbog iskustva smatram da se strani investitori susreću sa problemom koji se tiče stručnih lica koji obavljaju date poslove, uključujući i samu upravu novoosnovanog društva. Obično kad se osnivaju posebne firme, tada se radi o relativno manjim investicijama. Međutim, ukoliko se želi investirati u neku veliku kompaniju tada obično strani investitor traži i iznalazi način na koji će ući sa kapitalom i naravno zaštiti svoju investiciju. U praksi se to zove strateški partner.
Kada su u pitanju investitori iz Arapskih zemalja mogu reći da najveći dio tih investicija se odnosi na kupovinu i izgradnju nekretnina. To je kalsična trgovina koja se u pravom žargonu ne može smatrati nekom posebnom stranom investicijom. U zadnje vrijeme postoji interesovanje i za investiranje posebno u poljoprivredu, ali tu kao pravni sistem moramo obtratiti posebnu pažnju da stvorimo takav ambijent kod invstitora da tzv. manje investicije s kojim obično idu u prvi mah investitori, budu uspješne, a nakon kojih dolaze veće i velike investicije.
Mi ćemo se ovim radom isključivo baviti pravnim okvirom investiranja, jer je to prvo pitanje kojeg se dotiče strani inevstitor. Njega zanima koji je to zakonski propis regulisao način investiranja i naravno, zanima ga poreska politika. Jedno i drugo pitanje su važni za stranog investitora, ali moramo biti sigurni da se na temelju ta dva pitanje ne može dovesti velika investicija. Obično ova dva pitanja dolaze nakon što investitor utvrdi da ima ekonomski interes investirati u BiH.
Kada je u pitanju ona prva jednostavnija i prostija investicija, a koja se tiče kupovine i trgovine nekretnina, potencijalni investitori se susreću sa osnovnim problemom, a to je njegova aktivna legitimacija da kupi nekretninu u BiH. Poznato je da BiH nema zakonski reciprocitet i da većina zemalja sa tog područja ne dozvoljava da se od strane državljana BiH kupuju nekretnine u toj državi, što opet izaziva i kontra pojavu u BiH da ni ti građani ne mogu u BiH kupovati nekretnine. Najprostija metodologija bi bila da oni kao fizička lica dođu kod notara zaključe ugovor, plate nekretninu i prevedu na svoje ime. Postavlja se pitanje, koje bi posljedice bile izazvane takvim liberalnim stavom po pitanju kupovine nekretnina. Tada bi zasigurno došlo do zloupotrebe mnogih pravnih radnji, jer bi svako fizičko lice moglo kupiti nekretninu, moglo investirati u tu nekretninu i moglo prodati tu nekretninu gdje bi ostvarilo viška prihoda. Na pravni promet i prihode koje bi ostvarilo to fizičko lice ne bi plaćalo bilo kakav porez, jer bi se bavilo kupovinom i prodajom radi neostvarivanja profita. Zasigurno bi bilo mnogo pravnih poslova čija namjera bi se mogla prikriti takvim liberalizmom. Kako je onemogućeno da fizička lica kupuju nekretnine, tako je došlo do iznalaženja mnogih rješenja za takvu vrstu investiranja. Jedini način je da se osnuje firma koja će biti kupac tih nekretnina. Nije problem kada se osnuje firma koja će se baviti trgovinom nekretnina jer takve firme rade, obrću kapital i naravno državi plaćaju porez. Problem je kada jedno lice želi kupiti nekretninu za sebe, a mora osnovati firmu. Takve firme su fiktivne i one egzistiraju isključivo radi te nekretnine. Kako se i na koji način osniva firma već je bilo govora u nekim od prethodnih radova. Smatram da ovo nije neko značajno investiranje jer država, iako se veliki novac slijeva kroz kupovinu nekretnina, nema pretjerane koristi od takvih investicija.
Druga mnogo bitnija investicija jeste investiranje u biznis. Kao što smo naprijed naveli investiranje u biznis može biti po dva osnova. Jedan je da se osnuje posebno pravno lice koje će otpočeti sa određenim biznisom ili da strana firma putem svog predstavništva organizuje biznis kojim se bavi u drugoj državi, a drugi način da se investira u postojeće pravno lice, a sve u cilju ostavrivanja profita. Osnivnje predstavništva i organizacija biznisa je sve prisutnije na području BiH. Interes stranog investitora u tom segmentu je angažovanje jeftine i profesionalne radne snage. U tom slučaju to predstavništvo koje je relativno lako osnovati angažuje stručno osoblje koje će obavljati poslove po nalogu investitora. Korist od takvih vrsta investicija je zapošljavanje radne snage i eventualno angažovanje drugih pravnih subjekata kao ispomoć u organizaciji biznisa.
Osnivanje posebnog privrednog subjekta radi organizacije biznisa u BiH je značajno investiranje i tu se ne angažuje samo radna snaga već se osniva poseban biznis u različitim oblastima realnog sektora od kojih BiH ima višestruku korist. Puno uspješnih kompanija imamo u BiH, ali problem sa kojim se susreću ti investitori su način organizacije biznisa u sferi poreske politike. Tu se strani investitori, nakon što osnuju privredni subjekt, susreću sa administrativnim problemima prilikom dobijanja odobrenja za organizaciju biznisa u raznim segmentima privrednog života. Smatram da se mora obratiti posebna pažnja na ovaj sektor investiranja, jer se time stvara zdrava ekonomija, dobijaju neophodna iskustva i što je možda najbitnije: educira se radna snaga za obavljanje složenih privrednih operacija.
I konačno, investiranje u postojeće privredne subjekte je naznačajniji sistem investiranja jer se tim načinom oživljavaju postojeći privredni subjekti, uvode nove tehnologije i naravno iznalaze neophodna tržišta. U pravnom smislu kao prethodno pitanje strani inavestitor vrši reviziju postojećeg subjekta po raznim osnovama. Tu obično pravni subjekti pokušavaju priktriti određene informacije koje bi mogle odvratiti investitora od namjeravane investicije. To su obično samo loši pokušaji, jer se od strane stranih investiotra angažuju stručna lica koja posebnim metodamna ispituju tržište. Kada se donese odluka o investiranju tada se zaključuje ugovor u formi protokola kojim se odražava namjera investiranja sa jasnim rokovima i uzajamnim obavezama. Tu se definišu obaveze jedne i druge strane. Posebno je bitno napraviti realnu procjenu neophodnih ulaganja u svrhu oživljavanja tog pravnog subjekta. Obično strani investitori nastoje da uđu u upravljačku strukturu sa procentom 51 % i više. Oni i uspjevaju u tim svojim zahtjevima i nakon toga se pristupa realizaciji investiranja i provođenje zakonske procedure. Jako je bitno da se u tom postupku jasno definišu odnosi u uprvaljčkoj strukturi kako bi se zadržao mehanizam upravljanja, a istovremeno ne bi imao kontraefekte u smislu organizacije biznisa. Ovaj način investiranja je najpoželjniji i najprihvatljiviji. U tom smislu proceduru treba uprostiti, učiniti je tako efikasnom da se na taj način investitoru omogući invetsiranje u postojeće kapacitete, što je jedan od najznačajnijih uvjeta privrednog prosperiteta.
U ovom radu sam pokušao kroz svoja iskustva u realizaciji projekata u kratkim crtama opisati najprihvatljivije načine investiranje koji su trenutno prisutni u BiH. Smatram da je ovaj pravni segment u realizaciji investiranja mnogo zanemarljiviji u odnosu na realni drugi dio, mada u javnosti se uporno potencira na navodnoj složenosti pravnih procedura koje su navodno glavni uzrok ne investiranja u BiH.
Po mom skromnom mišljenju glavni uzroci neinvestiranja u BiH su loš pristup postojećim ekonomskim kapacitetima, nedovoljna edukacija postojećeg kadra i nemogućnost shvatanja i nerazumijevanja savremenog biznisa, koji je u zemljama Zapadne evrope doveden do savršenstva.
Na kraju se prisjećam jednog razgovora sa stranim investitorima iz zapadnih zemalja gdje su mi na prvi pogled djelovali smiješno sa pitanjima koje su postavljali, da bih nakon par godina shvatio kako sam ja bio smiješan sa načinom rezonovanja pitanja koja supostavljali!!
Autor Mr.our. Esad Hrvačić
poduzetnice.ba
