Prije dvadeset i pet godina, jedna nevladina organizacija pružila je pomoć napuštenim i traumatizovanim ženama u Bosni i Hercegovini. Od tada, pa sve do danas, ova organizacija je pomogla desetinama hiljada žena.
Seida Sarić kaže da ima nešto inspirativno u prizoru u kojem žena gradi svoju kuću.
I upravo se ovih scena iz perioda neposredno nakon rata u BiH 1992-1995. godine ona sjeća, žene Zade, čiji su suprug i brat bili među 8.000 Bošnjaka, muškaraca i dječaka, koje su bosanski Srbi ubili u Srebrenici, koja je „rame uz rame sа radnicima” gradila svoj novi dom u Sarajevu.
“Htjela je da obezbijedi(za svoju porodicu)”, kaže Sarić.
„Poznajem brojne žene iz Srebrenice koji žive u različitim dijelovima zemlje, koje su fizički učestvovale u izgradnji svojih kuća, ređajući cigle”.
Ova slika je metafora za jedan od načina na koje Sarić već dvije decenije ohrabruje žene, kao direktorica organizacije „Žene za žene” u Bosni i Hercegovini.
Ova organizacija, koja je formirana tokom rata u BiH, a kasnije se proširila i globalno pomogla je desetinama hiljada bosanskih žena da ponovo stanu na noge, nakon devastirajučih gubitaka ili trauma koje su preživjele zbog seksualnog zlostavljanja tokom sukoba u kojem je ubijeno 100.000 ljudi, a silovanje korišćeno kao ratno sredstvo.
Dok su njihovi muževi bili na frontu, žene su ostavljene da čuvaju svoje porodice u najtežim okolnostima. „Žene u ratu su imale svoje bitke za svoje živote iza linije fronta, kako bi njihove porodice imale hranu i sklonište”, kaže za BIRN telefonom iz Sarajeva Sarić, koja je bila studentica kada je rat započeo i koja je preživjela 44-mjesečnu opsadu Sarajeva.
„Ako izuzmemo borbe, sav je drugi teret bio na plećima žena”.
Stalni pokušaji
Formirana prije 25 godina u žiži ratnog sukoba, organizacija „Žene za žene” je obezbijedila mikrokreditne zajmove od oko 600 eura za 29 hiljada žena, kako bi im pomogla da započnu svoj biznis u poljoprivredi ili zanatstvu. Godine 1998, kada je Sarić postala direktorica, ova nevladina organizacija je pokrenula jednogodišnje kurseve tokom kojih je ženama pružano znanje o uspostavljanju i razvijanju takvih malih preduzeća.
Zada je bila među prvima polaznicama ovog kursa, koji je Sarić u početku smatrala jednostavnim načinom da se žene sastanu.
“Dijelile su svoje priče, dijelile svoju bol, razmjenjivale rješenja”, naglašava Sarić za BIRN. Zada, koju Sarić pamti kao ženu koja je, kada ju je prvi put srela, bila obuzeta tugom, „počela је, korak po korak, da se otvara”. Započela je sa biznisom izrade kukičanih radova i stolnjaka.
„Žene za žene International” je od tada pomogla više od 460.000 žena u osam zemalja – u BiH, Afganistanu, Demokratskoj Republici Kongo, Iraku, na Kosovu, Nigeriji, Ruandi i Južnom Sudanu.
Ali, često situacija na terenu bude protiv njih.
„Bosna nije neko poduzetničko društvo zbog prethodnog socijalističkog sistema. One podstiču poduzetništvo”, ističe Sarić. „Ali žene su počele da pokreću svoje sopstvene biznise. Naravno, oni nisu puno stabilni – zemlja nije stabilna, ekonomija nije dobro razvijena, tako da je to izazov za sve”.
„Ali žene stalno pokušavaju”.
Sarić navodi primjer dvije žene koje su preživjele događaje u Srebrenici, Nuru i Refiju, koje su izgubile svoje muževe i koje su u programu koji je nudila organizacija „Žene za zene” ušle deceniju kasnije, 2005. godine. Danas one imaju zajednički dom i baštu u koju uzgajaju povrće. „Kažu da je to ono što ih održava u životu”, priča nam Sarić.
„Monumentalni” rad u Srebrenici
Sarić i dalje odlazi u Srebrenicu da posjeti udovice koje su se vratile kako bi obnovile svoje domove.
„Mislim da su one najusamljenije osobе, ali su i među najotpornijima na svijetu”, kaže ona.
Njihovo svjedočenje, kao i svjedočenje drugih bosanskih žena, pomoglo je da se osude osobe koje su stajale iza najtežeg masakra na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata i iza desetine hiljada silovanja koja su se desile u logorima.
Žene su zauzele stav i borile se za pravdu, često gledajući u oči intenzivnom zastrašivanju; 2012. godine suđenje bivšem komandantu bosanskih Srba Ratku Mladiću, arhitekti masakra u Srebrenici, kratko je zaustavljeno, kada se on, okrenuo ka jednoj ženi u galeriji, koja je izgubila supruga, brata i sinove, i prešao prstom preko grla.
„One su se, govoreći moćnicima istinu, držale zajedno“, rekla je Sarić.
„Važno je da žene Srebrenice žive u Srebrenici i da budu dio društva, u njemu imaju svoje mjesto i da su aktivne”.
U julu je Sarić učestvovala u mirovnom maršu za Srebrenicu, od Nezuka kod Tuzle do Srebrenice, kojim se odaje počast ubijenim muškarcima i dječacima, koji su pokušali da pobjegnu na sigurno područje.
„Naš rad u Srebrenici bio je monumentalan, jer je ženama koje su se osjećale napušteno od strane svijeta, pokazao da nisu same, da je nekome stalo do njih i do njihovih potreba”, naglasila je Sarić.
„Važno je nastaviti raditi na toj solidarnosti i nastaviti ulagati u osnaživanje žena. Zato svake godine učestvujemo u maršu … Ovdje smo da njima i njihovoj otpornosti odamo počast“.
Sarić priča da su Zadina djeca diplomirala, da su se vjenčali i da sada imaju “pristojne živote”.
„Nedavno sam je srela na ulici. Nosila je proizvode koje je sama napravila. To je upravo ono što smo željeli – da pomognemo ženama da izgrade bolje živote i da najbolje iskoriste svaku mogućnost koja im se pruža“.
BIRN za