Priča Amira Šečića je priča koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Njegova želja za životom, borba, snaga, istrajnost su za svakoga ko upozna Amira, dodatna motivacija da bude bolji čovjek.
Nemoguće je pisati o hrabrosti jednog mladića, a ne govoriti o ljubavi i poštovanju prema ljudima, koju on u sebi nosi.
„Život i borba su me naučili da volim druge. Mene moja majka nije voljela, ali upravo me to naučilo da ja druge volim, da ih poštujem. Danas je ljubav često shvaćena kroz materijalno – moraš imati nešto materijalno, dati nekome materijalno. Da, novac je potreban za život koji ti može dati mnogo toga, ali ne i sreću. Potrebno je da voliš nekoga i taj neko da voli tebe.“
Rođen je prije dvadeset i tri godine. Nema sjećanje na porodicu. Majka ga je ostavila, a otac je ubijen u Srebrenici. Život je proveo u Domu za djecu bez roditeljskog staranja u Tuzli. Njegovo odrastanje je bilo ispunjeno gubitkom, boli.
„Kada živite sa osobama koje su preživjele streljanje u vama se budi hrabrost da nešto uradite – da ne budete zaboravljeni. Uvijek kažem da ja nisam bio u ratu, ali ja jesam ranjen – izgubio sam porodicu. I ta bol je utjecala na mene da budem ono što sam danas. Želio sam nastaviti putem kojim je išao moj otac, on se borio, išao je kroz šume da preživi, a ja ću živeći ostaviti trag u ime njegove borbe. Borit ću se da uspijem.“
„Teško da sam bio dijete“
Nije imao podršku kao mnogi, kaže da je samo gledao u djecu koja su imala sve, a to nisu cijenila.
„U dvije godine koliko sam pisao knjigu, toliko je i trajala moja borba – da li da je objavim, da li da slušam reakcije drugih – na kraju se svelo na to da je to moja priča i da me ne zanimaju tuđa uplitanja. Najveća podrška uvijek sam bio sam sebi. Slušao sam svoje srce, sve što je bilo pozitivno ili negativno – ja sam odlučivao, nosio sam se emocijama, prihvatao savjete drugih, uzimao potrebne informacije – ali sam ja o svemu odlučivao i mislim da nisam pogriješio.“
Njegovog oca su čekale puške, meci, stradanje – kaže, a njega danas čekaju samo oni koji će njegovu istinu prihvatiti ili neće. I u ime sjećanja na stradanja Srebreničana, za svog oca, za riječi koje trebaju biti izrečene 2018. godine izdaje knjigu „Teško da sam bio dijete“. „Nisam želio da se moj babo i njegovi saborci zaborave.“
Borba i zahvalnost
Iskrenost, direktnost i suosjećanje su odlike velikih ljudi, a tako bi opisali Amira. Knjigom “Teško da sam bio dijete” Amir objedinjava tužne, lijepe, sjetne trenutke, sve dane provedene u Domu, bez roditelja, okružen djecom koja su na svoj način proživljavala trenutke slične njegovim. A kao što medalja ima dvije strane, tako će prva Amirova knjiga uvijek govoriti o boli s kojom se nosio i koja ga je ojačala, a druga, knjiga koja je u pripremi će reći više o momentima sreće, dječijim sjećanjima na Dom, prijatelje, ljubavi zbog kojih je danas tu – na djetinjstvo i zajedništvo.
„Zahvalan sam Bogu jer mi je dao razum, zahvalan sam i na onome što nisam imao – da ne razmišljam o materijalnom, već da sreću pronalazim u pozdravu na ulici, u savjetima koji mi dobri ljudi daju. Zahvalan sam Bogu i onima koji su me kroz moje odrastanje usmjeravali da idem pravim putem, a ne putem kojim sam često želio ići, a koji nije ispravan. Ima mnogo ljudi koje poznajem, koji su bili sa mnom i njima sam zahvalan što su tu. Život je borba, a borbom ću stići do cilja, do mog uspjeha. Najveća borba je bila ona koju sam vodio sam protiv sebe. A sebe sam često pobjeđivao.“
Njegova duša, snaga mladog srca, svaki dio njegovog bića jedan je život koji se plamenom postojanosti pretvorio u silu koja pobjeđuje tamne duhove zla i ide ka sreći.
poduzetnice.ba